Čitaj Kur’an kao da je tebi objavljen

BENJAMIN IDRIZ, Wie verstehen Sie den Koran, Herr Imam? Grundgedanken für einen Islam heute und hier, Gütersloher Verlagshaus, 2021

U septembru ove godine je od strane izdavačke kuće Gütersloher Verlagshaus iz štampe izašla knjiga Benjamina ef. Idriza, imama u džematu Penzberg, pod naslovom: Wie verstehen Sie den Koran, Herr Imam? Grundgedanken für einen Islam heute und hier, (Kako Vi razumijete Kur’an, gospodine Imamu? Temeljna razmišljanja o islamu danas i ovdje). Knjigu sam prije desetak dana dobio na poklon od samog autora, a zauzvrat sam obećao da ću je pokušati u što skorije vrijeme pročitati i napisati kraći osvrt. S obzirom na moje skromno poznavanje njemačkog jezika, čitanje je potrajalo duže od uobičajenog. Ali, ne samo zbog toga, nego i zbog zastajanja i bilješki koje sam za sebe pisao, te eventualnih sugestija koje bi autoru mogle biti od koristi kod  drugog izdanja. Moja radost je bila dvostruka: s jedne strane sam izravno učio stručne teološke izraze na njemačkom jeziku, dok sam, s druge strane, uživao u autorovim elaboracijama i razjašnjenjima vrlo delikatnih pitanja koja se veoma često dovode u vezu sa Kur’anom i islamom.

Ono što smatram najvažnijim za istaći na samom početku jeste autorovo insistiranje na Kur'anu i davanju prednosti Božijoj riječi u odnosu na ostale tradicionalne i racionalne izvore islamskog učenja. To se jasno vidi i iz naslova njegovih knjiga: «Der Koran und die Frauen» i «Wie verstehen Sie den Koran, Herr Imam?». Ovakav njegov pristup pokazuje težnju ili želju da se muslimani nužno moraju vratiti Kur'anu, Božijoj knjizi o kojoj Bog kaže da je njen zadatak da izvodi ljude iz tmina na svjetlo. Naravno, pod uslovom da se Kur'anu pristupi isključivo s namjerom posvećenog iščitavanja s ciljem otkrivanja njegovih tajni za novo vrijeme. I pod uslovom da se na Kur'an ne gleda kroz leće hadisa, kako kaže Jonathan Brown, muslimansko-američki islamski učenjak, pogotovo ne kroz prizmu raznovrsnih predaja iz prošlosti ili tumačenjskih ideologija, kako tvrdi bosanski intelektualac, Rusmir Mahmutćehajić.

Autor poziva na izravan susret sa Kur'anom, ali ne samo muslimanske učenjake, nego i intelektualce različitih profila, uključujući, naravno, i nemuslimane. Nijedna instanca, s pravom konstatira autor, ne smije stajati iznad Kur'ana, čak ni sunnet i predaje koje se pripisuju Poslaniku Muhamedu, a pogotovo ne interpretacije (tumačenja) muslimanskih učenjaka. Kur'anski tekst, tvrdi autor, ne smijemo (u smislu značenja i njegovog tumačenja) razumijevati kao zamrznut tekst, nego mu se moramo u svakom vremenu više puta vraćati i tretirati ga kao otvoreni razgovor između Boga i čovjeka.

U prvom dijelu knjige pod naslovom «Tekst i kontekst – tri kriterija za bolje razumijevanje Kur'ana», autor kroz povode Objave (prvi kriterij), razmišljanje (tadabbur) o Kur'anskim refleksijama (drugi kriterij), odnosno intencije ili otkrivanje ciljeva Kur'ana (treći kriterij) jasno konstatira da nama danas treba racionalna kontekstualizacija teksta Kur'ana i sunneta. Tražiti razložnost ili krajnji cilj (intenciju) Kur'ana znači postaviti potrebe ljudi i njihova pitanja u središte, jer Objava nije sama sebi svrha, nego je uvijek bila ljudima usmjerena. Kritikujući svođenje vjere islama na pet temelja ili osnovnih islamskih dužnosti, autor nas uvodi u drugi dio knjige: «Sedam stubova Kur'ana». Iako se nakon ovog poglavlja autor vraća na ona važna pitanja za svakodnevni život muslimana, a to su iman (vjerovanje) i namaz, post, zekat i hadž, moglo bi se kazati da sedam stubova Kur'ana predstavljaju samu srž ove knjige.

Znanje kao podloga za prosvjećivanje i društveni razvoj (1), sloboda kao preduvjet za iskrenost (čestitost) i personalni razvoj čovjeka (2), etabliranje mira i suzbijanje nasilja (3), jednakopravnost i borba protiv diskriminizacije (4), pravedna raspodjela resursa i borba protiv siromaštva (5), zaštita okoline i jačanje ekološke svijesti (6), te život kroz vjeru ne otežavati (7), sedam su stubova Kur'ana koje nam autor želi približiti. Moglo bi se, naravno, samo o ovom dijelu knjige puno toga iznijeti od autorovih stajališta. No, ovdje prije svega želim istaći da je hafiz dr. Benjamin Idriz samo u ovom poglavlju pokazao da se radi o nekome ko dobro poznaje Kur'an i njegove znanosti, ali i filozofiju islamskog prava, jer je ovdje riječ o pronicanju u intencije Kur'ana i konstruiranju onoga što je najteže: ključnih misli, poruka, principa, načela i teorija.

On kao vrstan poznavalac Kur'ana svoja stajališta jednostavno kur'anskim ajetima potkrepljuje. Cilj ili intencija Kur'ana jeste da svi ljudi budu jednako i pravedno tretirani, da se izvrši pravedna raspodjela svjetskih resursa, s ciljem da se omogući borba protiv diskriminacije po osnovu rasne pripadnosti, jezika, etničke i religijske pripadnosti ili određenog  društvenog statusa. Država, stoga, smatra on, na sebe treba preuzeti obavezu da zaštiti slobodu mišljenja, slobodan izbor načina življenja, te religijska uvjerenja, držeći se, pri tome, neutralno u odnosu na sve religije (i religijske zajednice), ne dopuštajući diskriminaciju bilo kojeg vjerskog ubjeđenja. Govoreći o džihadu i njegovom izvornom značenju, a u kontekstu etabliranja mira i suzbijanje nasilja, on konstatira da ono što muslimani u svojoj permanentnoj borbi (džihadu) trebaju imati u rukama nije neko oružje, nego knjiga, pozivajući se na jasan kur'anski tekst (El-Furkan, 52).

U narednim poglavljima autor se bavi definiranjem pojmova islam i musliman, te pojmova iman, vjerovanje odnosno vezom između Boga i čovjeka. Ključni problem koji se pred autorom pojavljuje svakako je sama definicija pojmova islam i musliman, odnosno (razumijevanje) imana (unutarnjeg uvjerenja) i činjenja dobrih dijela. U vertikalnom smislu, objašnjava autor, islam znači pokornost Bogu, dok u horizontalnom smislu ovaj pojam označava mirenje. Drugim riječima, musliman je miroljubivi čovjek koji širi mir među ljudima. Otkud onda ipak disbalans u odnosu na vertikalnu i horizontalnu dimenziju, odnosno prevelika zaokupljenost muslimana Ahiretom, u odnosu na ovaj svijet, ljude, okruženje i život uopće? Da li je to osnovni razlog zbog kojeg su muslimani, stoljećima slijedeći savjete velikog dijela muslimanskih učenjaka, zauzeli pasivan odnos naspram realnog svijeta, a samim tim izgubili i ovaj svijet?

On potom zaključuje: Vjerovanje zasnovano na pukom iskazivanju šest temeljnih rečenica i koje vjernicima postavlja pet praktičnih uslova (temelja) islama, a kojem nedostaju kritičko promišljanje, moralno-etičke vrijednosti, emocije i konstruktivno ponašanje i vjerovanje u čijem središtu nije čovjek, pretvorilo se u suhoparnu teologiju. Kad je živući iman nestao, njega je zamijenio retorički iman odnosno spekulativna teologija (tzv. akida/kelam). Akida definira jednu institucionalnu, doktrinarnu i ideološku strukturu vjerovanja. Nasuprot tome stoji iman, jedno uvijek aktuelno individualno iskustvo.

Pokušavajući ponuditi odgovore na gore postavljeno pitanje, autor ide dalje u nastojanju da muslimanima skrene pažnju na ono što je važnije i značajnije, ono što Bog od nas traži, a to je traženje Božije sveprisutnosti na horizontalnoj ravni u svakodnevnom životu, u aktivitetima razne vrste, dobročinstvu i solidarnosti. Drugim riječima, stavljanjem čovjeka i njegovog okruženja (ovaj svijet) u središte djelovanja i aktivnosti. U tom smislu autor, vješto i odvažno, tumačeći smisao namaza (molitve) odnosno centralne veze vjernika muslimana s Bogom, elaborira ajete vezane za namaz i otkriva njegovu horizontalnu dimenziju kroz četiri kriterija. Namaz ne predstavlja samo obavezu koju prema Bogu treba izvršiti, nego i polaznu tačku za klanjača koji treba da shvati da ga namaz postiče i obavezuje da kontinuirano nastoji izgraditi kvalitetan odnos sa ljudima na bazi solidarnosti, ljubaznosti, kulturi ophođenja i mrioljubivosti.

U ovom kontekstu, autor donosi zapaženo tumačenje Sure Fatihe, preciznije njenog završnog dijela. Odgovarajući na pitanje ko su oni koji idu Pravim putem (sirati mustekim), odnosno ko su oni koji su zaslužili Božiju srdžbu (magdubi alejhim) i koji su zalutali (dallin), on nam nudi jednostavan i eksplicitan odgovor iz Kur'ana. U toj svojoj umišljenoj povezanosti s Bogom, mnogi muslimani, nažalost, slijepo slijedeći tumačenjske ideologije muslimanskih učenjaka i danas drže da su Jevreji oni koji su na sebe srdžbu Božiju navukli, odnosno da su kršćani oni koji su zalutali. Hafiz dr. Benjamin Idriz nam otkriva jednostavan odgovor iz Kur'ana (El-Ena'am, 151-153), odbacujući, naravno, neosnovano i neutemeljeno ustaljeno tumačenje Fatihe. Svi oni koji gore nabrojane vrline (navedene u ajetima 151-153 sure El-Ena'am) sljedbenika Pravog puta ne slijede, oni koji za Božije naloge i zabrane ne haju, mogu biti, neovisno od religijske pripadnosti, na krivom putu odnosno od onih koji su se od pravog puta udaljili, poentira autor.

Govoreći o naredbama i zabranama na narednim stranicama autor konstatuje da jedino Bog posjeduje kompetencije da nešto proglasi haramom (strogo zabranjenim). Argumentirajući svoje stavove poznatim kur'anskim ajetima u kojima se izričito zahtijeva od vjernika da svojim jezicima na Boga laži ne iznose, govoreći da je nešto haram ili halal ili (na drugom mjestu) ih se poziva da ne zabranjuju lijepe i ugodne stvari koje je Bog dozvolio, autor podsjeća na opći princip dopuštenosti (onoga što je korisno) i naglašava da je zabrana izuzetak. Niko sem Boga nema autoritet da stvari proglasi haramom/zabranjenim ili halalom /dopuštenim, zaključuje on. Autor potom nabraja 50 grijeha, neprimjerenog ophođenja i zabrana u Kur'anu. On se potom priklanja mišljenju Sufjana Es-Sevrija koji tvrdi da su veliki grijesi ona loša djela koje počiniš prema ljudima, dok su mali grijesi oni između tebe i Boga.

Svoju izvarednu knjigu autor završava islamskim utemeljenjem antisemitizma i nužnom refleksijom na kur'anske kazivanjima o Jevrejima, te savjetom muslimanima kako se nositi sa karikaturama i uvredama na račun islama. Dijalog, razmjena (onoga što je dobro i korisno) i zajednički rad i djelovanje muslimana sa kršćanima i Jevrejima koji žele živjeti u slobodi i miru i boriti se protiv onoga što je neispravno, bile su i ostale univerzalne smjernice kur'anske poruke, zaključuje autor.

Važno je napomenuti, također, da je svoja razmišljanja autor nastojao potkrijepiti mišljenjima savremenih muslimanskih intelektualaca odnosno značajnom literaturom na njemčkom, engleskom, arapskom, turskom i bosanskom jeziku. Muhamed Ikbal, poznati muslimanski pjesnik i intelektualac iz prošlog stoljeća je rekao da mu je najbolji savjet dao njegov otac kada mu je rekao: ”Čitaj Kur'an kao da je tebi objavljen”. Hafiz dr. Benjamin Idriz ovom svojom izvanrednom knjigom želi isto to da poruči nama.

Sve religije su proživjele dekadentne faze upravo zbog zanemarivanja činjenice da je suština vjerovanja u razmišljanju. Islam je suočen sa istom opasnošću. Rješenje ove krize među muslimanima, poentira autor, leži u oživljavanju moralnih vrijednosti i kritičkom preispitivanju određenih doktrina na koje smo navikli bez razmišljanja o njima. Zapažanja koja sam u svojstvu teologa u ovom kratkom osvrtu iznio, predstavljaju samo mali dio zanimljivosti i otkrića koja će vas u ovoj izvanrednoj knjizi oduševiti. Upućujući moje iskrene čestitke hafizu Benjaminu Idrizu za još jedno intelektualno ostvarenje, vama koji ovo budete čitali ovu knjigu najtoplije preporučujem.