Šta je nama Šerijat?
Sjećam se, ima tome, možda, deset ili petnaest godina, kada me je jedan moj dobar prijatelj susreo i postavio mi jedno stručno pitanje: – Ti si -veli mi on – izučavao šerijat (islamsko pravo) i imam jedno pitanje za tebe. Imam jednog prijatelja (brata u islamu, bio je precizan) koji je dobar i čestit musliman, koji hoće pomoći i dosta hajra (dobra) učiniti. On je poslovan čovjek (biznismen) i mnogo putuje – nastavi on. – Često i preko okeana zbog posla putuje po svijetu i dosta vremena je odsutan od svoje kuće i udaljen od žene i porodice. On ima nijet (želja, odluka) da se oženi (drugu ženu), s tim da njegova sadašnja supruga i njena uža familija (što uključuje i njegovu familiju) ne znaju ništa o tome!
Ne znam da li će spomenuti prijatelj ovo pročitati i prisjetiti se našeg razgovora, te tako saznati da sam ga indirektno spomenuo. Ako se prepozna, nadam se da mi neće zamjeriti. U svakom slučaju, diskrecija je zagarantirana i njegov identitet je sakriven. Naravno, pitao me je da li je to po šerijatu dopušteno. Znao sam da se radi o tzv. misjar (tajnom) braku, koji u arapsko-muslimanskom svijetu u tadašnje vrijeme i nije bio tako rijetka pojava. Bez mnogo razmišljanja sam mu rekao, zamolivši ga kao svog dragog prijatelja, da mene, a po mogućnosti, niti bilo koga drugog, za tako nešto više ne pita.
Ako ostavimo po strani višeženstvo (poligamiju), a to znači i eventualnu diskusiju o tome šta islam, zapravo, kaže na tu temu (imajući u vidu da je eventualna dopuštenost poligamije sama po sebi vrlo problematična i pravno neutemeljena), jedino što mogu da ti kažem – velim ja njemu – da takav (tajni) brak nema nikakvog osnova u izvorima islama, te da je kao takav toliko štetan po islam i njegov imidž (da se poslužim izrazom Allala al-Fasija, štetan po sami islam) da je to teško riječima iskazati.
Kako će muž od svoje supruge, svoje djece, svoje i njene familije skrivati tako nešto (to znači lagati, ne biti iskren), kada je bjelodano jasno u Kur'anu kazano da Bog Dragi u bračni život i zajednicu spušta svoju milost i usađuje ljubav i međusobno poštovanje? Kako to nazvati šerijatom, Božijom nakanom, intencijom, Božijim zadovoljstvom? I kako sebe u tom slučaju (na)zvati muslimanom, tj. onim ko je pokoran (prema vlastitom mišljenju) Bogu i koji u Njemu, Miru (selam je jedno od njegovih najljepših imena, a znači mir, spas) traži svoj svoj smiraj?
Želja mi je da na ovakav način, jednostavnim i razumljivim jezikom, bez pretjerane upotrebe stručnih termina i jalovih rasprava, pokušam iznijeti vlastito razmišljanje o ovom važnom terminu koji se često susreće u našem svakodnevnom životu, a koji istovremeno izaziva dosta podozrenja i nedoumica, kako kod muslimana, tako i kod onih koji to nisu. Znamo li šta je šerijat? Jesmo li ga sami sebi definirali i pojasnili? Ako znamo, trebamo li kazati šta je to i definirati ga? Ako ne znamo ili ako ga nismo definirali, trebamo li (smijemo li) ovaj termin uopće upotrebljavati, posebno ako imamo u vidu da se njegovom upotrebom može nanijeti šteta islamu kao takvom, ali i nama muslimanima? Ovo su samo neka od pitanja koja trebamo sebi postaviti i na njih pokušati odgovoriti.
Puteva prema Bogu ima mnogo
Družeći se sa muslimanima sufijske orijentacije, često sam bio promotor ili učestvovao na promocijama sufijske literature. Ne krijem da su mi ti ljudi posebno dragi i da među njima imam dosta prijatelja. Na koncu, da nije sufizma, današnji islam (onakav kakvim ga muslimani obično predstavljaju) bio bi samo prazna ljuštura. Na tim skupovima sam često od tih čestitih ljudi slušao kako, govoreći o suštini islama i poštujući svoj sufijski red i tarikat, spominju redom: šerijat, tarikat i hakikat. To znači da su htjeli reći kako sufije na prvom mjestu poštuju šerijat, a zatim svoj put prema Bogu traže (nastavljaju) preko tarikata (derviškog reda, puta koji treba sufija slijediti uz pomoć duhovnog učitelja, šejha) sve do konačnog cilja (ma'rifet-spoznaje) i dosezanja konačne Istine (hakikat).
Često sam im postavljao pitanje: da li to znači da je tarikat izvan okvira šerijata? Pokušavali su mi ponuditi odgovor objašnjavajući to nekakvim cikličnim krugovima, ali moram priznati da nisam bio zadovoljan ponuđenim pojašnjenjima. Pokušavao sam im objasniti da nije logično da tarikat bude izvan okvira šerijata, jer šerijat označava pravu stazu ili otvoreni put koji vodi do izvorišta i utočišta svega, tj. Uzvišenog Boga i Njegove blizine. Puteva prema Bogu ima mnogo, kako ispravno konstatira Rusmir Mahmutćehajić. Oni su različiti, ali se stječu u Božijoj Jednosti koja nadilazi i obuhvata svako mnoštvo.
Prema tome, put sufije koji uz pomoć tarikata i duhovnog učitelja nastoji putovati i uzdići se prema Božijoj Jednosti, Njegovoj blizini ili Njegovom zadovoljstvu, ne može biti izvan okvira šerijata, izvan Njegove prave staze i otvorenog puta. Osim, naravno, ako čovjekova izvorna otvorenost prema Punini bude zapriječena, pa čovjekovo jastvo bude pokriveno (kufr), a on pokrivatelj (kafir). Kada bilo šta od te pokrivenosti bude uzeto za krajnju vrijednost, tvrdi Rusmir Mahmutćehajić, pokrivanje (kufr) se preinačuje u pridruživanje boga ili bogova Bogu (širk). Drugim riječima, osim ako čovjek (koji za sebe tvrdi da je musliman) sam sebi dopusti da tumačenje (svetog teksta, vjere) od strane njegovog promjenjivog jastva bude uzeto za pravu vrijednost i konačno tumačenje.
Historijski gledano, sufizam i jeste nastao kao reakcija na postupak apologeta (akaidologa) i pravnika (fakiha) koji su u četvrtom hidžretskom stoljeću zatvorili kapije kreativnog promišljanja (idžtihad) i vlastito tumačenje izvora vjere islama proglasili konačnim. Tada su sufije potražile nove puteve kurtoazno izjavljujući da poštuju šerijat, odnosno barijere koje su njihove kolege uspostavile. Sve dok se ovakvi i njima slični pojmovi ne razjasne, teško je očekivati pozitivne promjene. A promjene dolaze iznutra, iz naše nutrine, a potom idu od jednog pojedinca ka drugom.
