BENJAMIN IDRIZ, Wie verstehen Sie den Koran, Herr Imam? Grundgedanken für einen Islam heute und hier, Gütersloher Verlagshaus, 2021

U septembru ove godine je od strane izdavačke kuće Gütersloher Verlagshaus iz štampe izašla knjiga Benjamina ef. Idriza, imama u džematu Penzberg, pod naslovom: Wie verstehen Sie den Koran, Herr Imam? Grundgedanken für einen Islam heute und hier, (Kako Vi razumijete Kur’an, gospodine Imamu? Temeljna razmišljanja o islamu danas i ovdje). Knjigu sam prije desetak dana dobio na poklon od samog autora, a zauzvrat sam obećao da ću je pokušati u što skorije vrijeme pročitati i napisati kraći osvrt. S obzirom na moje skromno poznavanje njemačkog jezika, čitanje je potrajalo duže od uobičajenog. Ali, ne samo zbog toga, nego i zbog zastajanja i bilješki koje sam za sebe pisao, te eventualnih sugestija koje bi autoru mogle biti od koristi kod  drugog izdanja. Moja radost je bila dvostruka: s jedne strane sam izravno učio stručne teološke izraze na njemačkom jeziku, dok sam, s druge strane, uživao u autorovim elaboracijama i razjašnjenjima vrlo delikatnih pitanja koja se veoma često dovode u vezu sa Kur’anom i islamom.

Ono što smatram najvažnijim za istaći na samom početku jeste autorovo insistiranje na Kur'anu i davanju prednosti Božijoj riječi u odnosu na ostale tradicionalne i racionalne izvore islamskog učenja. To se jasno vidi i iz naslova njegovih knjiga: «Der Koran und die Frauen» i «Wie verstehen Sie den Koran, Herr Imam?». Ovakav njegov pristup pokazuje težnju ili želju da se muslimani nužno moraju vratiti Kur'anu, Božijoj knjizi o kojoj Bog kaže da je njen zadatak da izvodi ljude iz tmina na svjetlo. Naravno, pod uslovom da se Kur'anu pristupi isključivo s namjerom posvećenog iščitavanja s ciljem otkrivanja njegovih tajni za novo vrijeme. I pod uslovom da se na Kur'an ne gleda kroz leće hadisa, kako kaže Jonathan Brown, muslimansko-američki islamski učenjak, pogotovo ne kroz prizmu raznovrsnih predaja iz prošlosti ili tumačenjskih ideologija, kako tvrdi bosanski intelektualac, Rusmir Mahmutćehajić.

Autor poziva na izravan susret sa Kur'anom, ali ne samo muslimanske učenjake, nego i intelektualce različitih profila, uključujući, naravno, i nemuslimane. Nijedna instanca, s pravom konstatira autor, ne smije stajati iznad Kur'ana, čak ni sunnet i predaje koje se pripisuju Poslaniku Muhamedu, a pogotovo ne interpretacije (tumačenja) muslimanskih učenjaka. Kur'anski tekst, tvrdi autor, ne smijemo (u smislu značenja i njegovog tumačenja) razumijevati kao zamrznut tekst, nego mu se moramo u svakom vremenu više puta vraćati i tretirati ga kao otvoreni razgovor između Boga i čovjeka.

U prvom dijelu knjige pod naslovom «Tekst i kontekst – tri kriterija za bolje razumijevanje Kur'ana», autor kroz povode Objave (prvi kriterij), razmišljanje (tadabbur) o Kur'anskim refleksijama (drugi kriterij), odnosno intencije ili otkrivanje ciljeva Kur'ana (treći kriterij) jasno konstatira da nama danas treba racionalna kontekstualizacija teksta Kur'ana i sunneta. Tražiti razložnost ili krajnji cilj (intenciju) Kur'ana znači postaviti potrebe ljudi i njihova pitanja u središte, jer Objava nije sama sebi svrha, nego je uvijek bila ljudima usmjerena. Kritikujući svođenje vjere islama na pet temelja ili osnovnih islamskih dužnosti, autor nas uvodi u drugi dio knjige: «Sedam stubova Kur'ana». Iako se nakon ovog poglavlja autor vraća na ona važna pitanja za svakodnevni život muslimana, a to su iman (vjerovanje) i namaz, post, zekat i hadž, moglo bi se kazati da sedam stubova Kur'ana predstavljaju samu srž ove knjige.

Znanje kao podloga za prosvjećivanje i društveni razvoj (1), sloboda kao preduvjet za iskrenost (čestitost) i personalni razvoj čovjeka (2), etabliranje mira i suzbijanje nasilja (3), jednakopravnost i borba protiv diskriminizacije (4), pravedna raspodjela resursa i borba protiv siromaštva (5), zaštita okoline i jačanje ekološke svijesti (6), te život kroz vjeru ne otežavati (7), sedam su stubova Kur'ana koje nam autor želi približiti. Moglo bi se, naravno, samo o ovom dijelu knjige puno toga iznijeti od autorovih stajališta. No, ovdje prije svega želim istaći da je hafiz dr. Benjamin Idriz samo u ovom poglavlju pokazao da se radi o nekome ko dobro poznaje Kur'an i njegove znanosti, ali i filozofiju islamskog prava, jer je ovdje riječ o pronicanju u intencije Kur'ana i konstruiranju onoga što je najteže: ključnih misli, poruka, principa, načela i teorija.

On kao vrstan poznavalac Kur'ana svoja stajališta jednostavno kur'anskim ajetima potkrepljuje. Cilj ili intencija Kur'ana jeste da svi ljudi budu jednako i pravedno tretirani, da se izvrši pravedna raspodjela svjetskih resursa, s ciljem da se omogući borba protiv diskriminacije po osnovu rasne pripadnosti, jezika, etničke i religijske pripadnosti ili određenog  društvenog statusa. Država, stoga, smatra on, na sebe treba preuzeti obavezu da zaštiti slobodu mišljenja, slobodan izbor načina življenja, te religijska uvjerenja, držeći se, pri tome, neutralno u odnosu na sve religije (i religijske zajednice), ne dopuštajući diskriminaciju bilo kojeg vjerskog ubjeđenja. Govoreći o džihadu i njegovom izvornom značenju, a u kontekstu etabliranja mira i suzbijanje nasilja, on konstatira da ono što muslimani u svojoj permanentnoj borbi (džihadu) trebaju imati u rukama nije neko oružje, nego knjiga, pozivajući se na jasan kur'anski tekst (El-Furkan, 52).

U narednim poglavljima autor se bavi definiranjem pojmova islam i musliman, te pojmova iman, vjerovanje odnosno vezom između Boga i čovjeka. Ključni problem koji se pred autorom pojavljuje svakako je sama definicija pojmova islam i musliman, odnosno (razumijevanje) imana (unutarnjeg uvjerenja) i činjenja dobrih dijela. U vertikalnom smislu, objašnjava autor, islam znači pokornost Bogu, dok u horizontalnom smislu ovaj pojam označava mirenje. Drugim riječima, musliman je miroljubivi čovjek koji širi mir među ljudima. Otkud onda ipak disbalans u odnosu na vertikalnu i horizontalnu dimenziju, odnosno prevelika zaokupljenost muslimana Ahiretom, u odnosu na ovaj svijet, ljude, okruženje i život uopće? Da li je to osnovni razlog zbog kojeg su muslimani, stoljećima slijedeći savjete velikog dijela muslimanskih učenjaka, zauzeli pasivan odnos naspram realnog svijeta, a samim tim izgubili i ovaj svijet?

On potom zaključuje: Vjerovanje zasnovano na pukom iskazivanju šest temeljnih rečenica i koje vjernicima postavlja pet praktičnih uslova (temelja) islama, a kojem nedostaju kritičko promišljanje, moralno-etičke vrijednosti, emocije i konstruktivno ponašanje i vjerovanje u čijem središtu nije čovjek, pretvorilo se u suhoparnu teologiju. Kad je živući iman nestao, njega je zamijenio retorički iman odnosno spekulativna teologija (tzv. akida/kelam). Akida definira jednu institucionalnu, doktrinarnu i ideološku strukturu vjerovanja. Nasuprot tome stoji iman, jedno uvijek aktuelno individualno iskustvo.

Pokušavajući ponuditi odgovore na gore postavljeno pitanje, autor ide dalje u nastojanju da muslimanima skrene pažnju na ono što je važnije i značajnije, ono što Bog od nas traži, a to je traženje Božije sveprisutnosti na horizontalnoj ravni u svakodnevnom životu, u aktivitetima razne vrste, dobročinstvu i solidarnosti. Drugim riječima, stavljanjem čovjeka i njegovog okruženja (ovaj svijet) u središte djelovanja i aktivnosti. U tom smislu autor, vješto i odvažno, tumačeći smisao namaza (molitve) odnosno centralne veze vjernika muslimana s Bogom, elaborira ajete vezane za namaz i otkriva njegovu horizontalnu dimenziju kroz četiri kriterija. Namaz ne predstavlja samo obavezu koju prema Bogu treba izvršiti, nego i polaznu tačku za klanjača koji treba da shvati da ga namaz postiče i obavezuje da kontinuirano nastoji izgraditi kvalitetan odnos sa ljudima na bazi solidarnosti, ljubaznosti, kulturi ophođenja i mrioljubivosti.

U ovom kontekstu, autor donosi zapaženo tumačenje Sure Fatihe, preciznije njenog završnog dijela. Odgovarajući na pitanje ko su oni koji idu Pravim putem (sirati mustekim), odnosno ko su oni koji su zaslužili Božiju srdžbu (magdubi alejhim) i koji su zalutali (dallin), on nam nudi jednostavan i eksplicitan odgovor iz Kur'ana. U toj svojoj umišljenoj povezanosti s Bogom, mnogi muslimani, nažalost, slijepo slijedeći tumačenjske ideologije muslimanskih učenjaka i danas drže da su Jevreji oni koji su na sebe srdžbu Božiju navukli, odnosno da su kršćani oni koji su zalutali. Hafiz dr. Benjamin Idriz nam otkriva jednostavan odgovor iz Kur'ana (El-Ena'am, 151-153), odbacujući, naravno, neosnovano i neutemeljeno ustaljeno tumačenje Fatihe. Svi oni koji gore nabrojane vrline (navedene u ajetima 151-153 sure El-Ena'am) sljedbenika Pravog puta ne slijede, oni koji za Božije naloge i zabrane ne haju, mogu biti, neovisno od religijske pripadnosti, na krivom putu odnosno od onih koji su se od pravog puta udaljili, poentira autor.

Govoreći o naredbama i zabranama na narednim stranicama autor konstatuje da jedino Bog posjeduje kompetencije da nešto proglasi haramom (strogo zabranjenim). Argumentirajući svoje stavove poznatim kur'anskim ajetima u kojima se izričito zahtijeva od vjernika da svojim jezicima na Boga laži ne iznose, govoreći da je nešto haram ili halal ili (na drugom mjestu) ih se poziva da ne zabranjuju lijepe i ugodne stvari koje je Bog dozvolio, autor podsjeća na opći princip dopuštenosti (onoga što je korisno) i naglašava da je zabrana izuzetak. Niko sem Boga nema autoritet da stvari proglasi haramom/zabranjenim ili halalom /dopuštenim, zaključuje on. Autor potom nabraja 50 grijeha, neprimjerenog ophođenja i zabrana u Kur'anu. On se potom priklanja mišljenju Sufjana Es-Sevrija koji tvrdi da su veliki grijesi ona loša djela koje počiniš prema ljudima, dok su mali grijesi oni između tebe i Boga.

Svoju izvarednu knjigu autor završava islamskim utemeljenjem antisemitizma i nužnom refleksijom na kur'anske kazivanjima o Jevrejima, te savjetom muslimanima kako se nositi sa karikaturama i uvredama na račun islama. Dijalog, razmjena (onoga što je dobro i korisno) i zajednički rad i djelovanje muslimana sa kršćanima i Jevrejima koji žele živjeti u slobodi i miru i boriti se protiv onoga što je neispravno, bile su i ostale univerzalne smjernice kur'anske poruke, zaključuje autor.

Važno je napomenuti, također, da je svoja razmišljanja autor nastojao potkrijepiti mišljenjima savremenih muslimanskih intelektualaca odnosno značajnom literaturom na njemčkom, engleskom, arapskom, turskom i bosanskom jeziku. Muhamed Ikbal, poznati muslimanski pjesnik i intelektualac iz prošlog stoljeća je rekao da mu je najbolji savjet dao njegov otac kada mu je rekao: ”Čitaj Kur'an kao da je tebi objavljen”. Hafiz dr. Benjamin Idriz ovom svojom izvanrednom knjigom želi isto to da poruči nama.

Sve religije su proživjele dekadentne faze upravo zbog zanemarivanja činjenice da je suština vjerovanja u razmišljanju. Islam je suočen sa istom opasnošću. Rješenje ove krize među muslimanima, poentira autor, leži u oživljavanju moralnih vrijednosti i kritičkom preispitivanju određenih doktrina na koje smo navikli bez razmišljanja o njima. Zapažanja koja sam u svojstvu teologa u ovom kratkom osvrtu iznio, predstavljaju samo mali dio zanimljivosti i otkrića koja će vas u ovoj izvanrednoj knjizi oduševiti. Upućujući moje iskrene čestitke hafizu Benjaminu Idrizu za još jedno intelektualno ostvarenje, vama koji ovo budete čitali ovu knjigu najtoplije preporučujem.

Sloboda je, doista, najveći božiji dar. Čovjek je, prema naučavanju religije (pod time ovdje mislimo na islam) odgovorno biće (mukellef-obveznik) isključivo radi toga što mu je na volju prepušteno da bude od onih koji vjeruju (mu'min) ili od onih koji ne žele da vjeruju (kafir, onaj koji poriče ili koji odbija da prihvati). Bez te slobode koja mu je darovana, njegova odgovornost pred Bogom na budućem svijetu ne bi imala nikakvog smisla. Šta je to sloboda i koje su njene granice, pitanje je, ne samo za teologe, nego i za teozofe, filozofe, sociologe, političare i mnoge druge koje ova tema zanima. U ovom našem kratkom osvrtu na gore postavljeno pitanje pokušaćemo potražiti odgovore iz ugla islamske teologije, ali i iz ugla filozofije islamskog prava.

Ko treba da štiti zaštićene vrijednosti?

U klasičnim djelima islamskog prava lako se  može pronaći ono što se u tim djelima označava zaštićenim vrijednostima u islamu: vjera (din)-pravo na slobodno ispoljavanje vjere prema vlastitim ubjeđenjima, život (nefs)-pravo na život dostojan čovjeka, razum (akl)-pravo na vlastite poglede, promišljanja, stavove i ubjeđenja čije javno iznošenje nužno podrazumijeva lični doprinos razvoju ljudske zajednice, imetak (mal)-pravo na privatno vlasništvo i obezbjeđenje uslova za njegovo zakonito sticanje, i potomstvo (nesl)-pravo na zasnivanje bračne zajednice i podizanje potomstva koje garantira produženje ljudske vrste.

Ako razmotrimo ovih pet zaštićenih vrijednosti (neki dodaju i čast-ard) primjetićemo da je sloboda kao naujuzvišeniji Božiji dar čovjeku upravo ono što ih objedinjuje. Samo slobodan čovjek u slobodnom društvu može slobodno ispoljavati svoju vjeru. Samo slobodan čovjek može koristiti najvažniji alat koji ga odlikuje u odnosu na druga stvorenja, a to je razum. Ako nema slobodnog pristupa tržištu rada, zaposlenju, ako nema ekonomskih sloboda onda čovjek poduzima mjere u cilju zaštite potomstva i porodice, kao i vlastitog ljudskog dostojanstva.

Sloboda koja obuhvata sve gore spomenute vrijednosti, a koja je kao univerzalna vrijednost katkada u islamskoj literaturi označena kao Božije pravo (hakkullah-pravo koje sam Bog štiti), nužno mora biti štićena, kako od strane kolektiviteta (društva, zajednice, države), tako isto i od strane svakog pojedinca. Prema tome, musliman, svejedno da li bio onaj koji drži da je pokoran Bogu ili koji smatra da je u Bogu (Miru) našao svoj smiraj i odlučio da u miru živi sa svim Njegovim stvorenjima (muslim), nužno mora štititi ono što je Njegov Gospodar označio zaštićenim.

Oduzimanje slobode započinje ograničavanjem slobode govora

Stanje sloboda u jednom društvu ponajprije određuju odnosi pojedinaca (koji to društvo čine) prema slobodi govora. Ne slažem se s onim što govoriš, ali branit ću do smrti tvoje pravo da to kažeš, kazala je Beatrice Evelyn Hall (opisujući Voltairea). A Voltaire, povjesničar i filozof je kazao: ”Ako želiš znati ko tobom vlada, samo pogledaj koga ne smiješ kritizirati”. Ovaj mislilac je bio čak zatvaran zbog svoje borbe za slobodu govora za sve. Onaj ko želi oduzeti slobodu nekoj naciji, prvo će krenuti od ograničavanja slobode govora, govorio je Benjamin Franklin, osnivač SAD-a.

Muslimani se danas, nažalost, ne mogu pohvaliti da su istinski sljedbenici Ummeta Plemenitog Poslanika, Muhammeda, a.s. Govoriti istinu, makar bila gorka ili sasuti istinu u lice nepravednom vladaru predstavlja, prema njegovim plemenitim riječima, najuzvišeniji vid borbe (džihad) na Njegovom putu. Nažalost, većina današnjih muslimana, ne samo da ne brani ideje koje ne vole ili one koje im se ne sviđaju, nego ih osuđuju, a one koji te ideje iznose smatraju hereticima, otpadnicima, kafirima ili izdajnicima. Ako ne braniš slobodu govora za ideje koje ne voliš, kad dođu po ideje koje voliš već si izgubio, kaže pisac Neil Gaiman. Svi ovi citati poznatih ličnosti zagovaraju ono što ekonomist i nobelovac Milton Friedman naziva sukobljavanje različitih uvjerenja na slobodnom tržištu. Ali nemojmo dozvoliti, kaže on, monopol niti subvencioniranje jednog brenda ideja u odnosu na druge.

Duh slobodi kreće

Dok je ovaj tekst nastajao pročitah vijest da su Švicarci na referendumu podržali legalizaciju istospolnih brakova. Bez obzira kakav je naš stav o ovom pitanju i bez obzira što isti taj stav možemo braniti vjerskim argumentima, muslimani nikada sebi ne bi smjeli dozvoliti da bilo koga zbog njegove rasne, etničke, vjerske, seksuaalne ili bilo koje druge orjentacije nazivaju pogrdnim imenima ili nadimcima, niti da sputavaju i ugrožavaju slobodu bilo kojeg ljudskog bića. Može se razumjeti da osoba sa visokom (muslimanskom) teološkom naobrazbom kritikuje ovu odluku, jer na to ima pravo. Međutim, Švicarsku nazivati paganskim i nemoralnim društvom, te shodno tome, predlagati muslimanima koji su tamo otišli trbuhom za kruhom da, zarad sigurnosti djece i njihovog odgoja isele u islamsku sredinu i ostvare čisto islamski koncept života, doista je nonsens. Jer, svima je jasno da u Švicarskoj, skoro pa savršenoj sredini, biljni i životinjski svijet ima više prava i više je zaštićen od ljudskih bića u tzv.islamskim sredinama. Uostalom, kontinuirane hidžre (seobe) muslimana iz tzv. islamskih sredina u kojima ljudi rizikuju vlastite živote u svom pohodu prema slobodi na Zapadu i Švicarskoj samo su pokazatelji šta muslimani doista o  tome misle. Sloboda kao univerzalna vrijednost nije podložna parcijalizaciji u smislu da se prihvati ono što nama odgovara i što sukladira našim ubjeđenjima i uvjerenjima, a da se ostalo odbaci.  Sloboda je pravo koje se mora svakome dodijeliti, naravno, pod uvijetom da konzumiranje određenog prava ne ugrožava prava drugih pojedinaca u društvu.

Ali, kako da muslimanski mentalitet tako daleko dobaci kada možemo pročitati da je nekakav Svjetski savez sufijskih udruženja kojeg predvode suniti objavio da se zabranjuje šitskim sufijskim udruženjima da postanu članicom tog tzv. Ehli sunnetskog Saveza! Zar nije Muhammed,a.s, rekao da je musliman onaj od čijeg su jezika (riječi, pogrda i uvreda) i ruku (sile, vlasti, moći i uticaja) sigurni i mirni drugi muslimani, a to znači svi ljudi koji u miru žive i koji nikoga ne ugrožavaju? Zar on nije rekao da svakome treba dati njegovo pravo? Zar Dragi Bog nije čovjeku podario slobodu da bira između vjere u Njega i slijeđenja Njegovog puta ili onog svog vlastitog na vlastitu odgovornost? Da bude ono što želi, da slijedi ono što želi, bez da ga neko u tome ometa ili osuđuje?

Obični muslimanski puk, u svojoj čistoj vjeri i neiskvarenoj prirodi, koji svojom hidžrom trbuhom za kruhom, odazivajući se zovu Stvoritelja bježi od potlačenosti i ugnjetavanja svake vrste (veoma često uz zloupotrebu vjere i njenih simbola od strane tlačitelja) i traži sigurno utočište na zemaljskim prostranstvima koja je On stvorio. Taj običan svijet, kako narod voli kazati, koji svim svojim bićem čezne za slobodom možda želi poručiti teolozima, te svojim vjerskim i političkim prvacima da trebaju na njih da se ugledaju i da, umjesto da mijenjaju svijet oko sebe, možda počnu od sebe. Jer, duh slobodi kreće ili bereket je u kretanju, a ne u učahurenosti i učmalosti.

Božiji ili ljudski zakon?

Zanimljivo je napomenuti, kako precizno primjećuje Fazlur Rahman, da se kod prve generacije muslimana izraz šerijat skoro nikako ne pominje. Oni su, tvrdi ovaj autor, više nastojali da žive vjeru (din) islam, a manje, ili gotovo nikako, da to svoje razumijevanje i življenje vjere nazivaju šerijatom. Slično bi se moglo kazati i za termine halal (dopušteno) i haram (zabranjeno), kako primjećuje Ebu Jusuf, kritikujući Evza'iju koji ishitreno upotrebljava izraze halal i haram. To se može pročitati u djelu ovog poznatog učenika Ebu Hanife, Er-Reddu ala sijeril-Evza'i. Zašto muslimani i danas olahko koriste termine šerijat, halal i haram, o tome bi se dalo podosta napisati. Ali, da se vratimo izrazu šerijat i da vidimo kakvo je njegovo etimološko i terminološko značenje.

Etimološko značenje pojma šerijat

Wenn ich handle wenn ich dichte
Gib du meinem Weg die Richte
(Johann Wolfgang von Goethe, West-östlicher Divan)

Ranije smo konstatirali da šerijat označava pravu stazu ili otvoreni put koji vodi do izvora ili izvorišta i utočišta svega, tj. Uzvišenog Boga i Njegove blizine. Putova prema Bogu ima mnogo, kako ispravno konstatira Rusmir Mahmutćehajić. Oni su različiti, ali se stječu u Božijoj Jednosti koja nadilazi i obuhvaća svako mnoštvo. U gore citiranom stihu iz Zapadno-istočnog Divana čuveni Johann Wolfgang von Goethe moli Boga (slično kao što to rade muslimani) riječima: Kada nešto radim i djelujem, kada pjesme skladam, moj Bože, neka moj (životni) put ima ravan smjer. Ovaj izraz, die Richte, iako sada već pomalo arhaičan i van upotrebe u njemačkom jeziku, označava ravan smjer ili pravac. U rječnicima se može naći da außer der Richte sein, znači ne biti u pravom smjeru.

Katharina Mommsen tvrdi da je Goethe ovim izrazom tačno pogodio ono što u Kur’anu podrazumijeva riječ šerijat. Naročito je ovaj pojam, tvrdi autorica, u toku historije doživio sužavanje značenja. Institucionalizacijom nove religije do koje je došlo u toku dva stoljeća nakon Poslanikove smrti u takozvani sunitski islam, dolazi i do odlučujuće promjene značenja: Lutnja ili skretanje u zabludu sve je više shvaćano kao odstupanje od kanonskog zakona (šerijata) u okviru četiri sunitske pravne škole, koji vjerniku propisuje šta mora, a šta ne smije činiti, koji dakle regulira i najsitnije detalje vjernikovog života. Politički motivirani islamisti koji na scenu stupaju početkom moderne doveli su ovaj pojam dotle da se pod njim danas uglavnom podrazumijevaju kazneni zakoni koji sadrže barbarske tjelesne kazne poput bičevanja, amputacije dijelova tijela, kamenovanja i razapinjanja. Ali, zaključuje K. Mommsen, prvobitno značenje pojma šerijat je put do vode, a onda u Kur’anu u vjerski prenesenom značenju, put na koji upućuje Bog, dakle Richte (ispravni, pravilni put).

Terminološko značenje pojma šerijat

Jednu od najljepših definicija šerijata ponudio je Ibnul-Kajjim (1292-1350): Šerijat je, u svojoj cjelokupnosti, pravda, milost, mudrost i dobrobit. Svaki propis ili postupak koji pravdu izokrene u krivdu, ne spada u šerijat, makar u njega dospio putem tumačenja (onih koji tumače Božiju Riječ). Prema islamskom nauku, šerijatom bi, u generalnom smislu, trebalo smatrati sve univerzalne  Božanske poruke u onome što je Bog objavio ljudima preko svojih poslanika i vjerovjesnika, od Adema do Muhammeda, neka je na sve njih Allahova milost. Dakle, Božije objave Musau, Isau, Muhammedu, a.s., svejedno, spadaju u šerijat, jer iste označavaju put ili pravac koji vodi do Boga.

Međutim, da li je sve što objavljene ili svete knjige sadrže ujedno i sveti šerijat ili Božiji zakon? Ili je šerijat, kako stoji u gore navedenom citatu Ibnul-Kajjima, pravda, dobrobit, milost i mudrost? Na primjer, kada mi kao muslimani iz kršćanskog nauka (Isaovog a.s.) pročitamo da treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe, sasvim sigurno nam naumpadne izreka Muhammeda, a.s: Iskreni vjernik je onaj koji želi svome bratu (drugom čovjeku) ono što želi samom sebi. Ili kada pročitamo u Deset Božjih zapovjedi koje je Musa, a.s., primio od Boga na Sinaju (1200.pr.Kr.), na primjer: ne ubij, ne ukradi, ne čini preljub, ne poželi tuđi imetak i sl., sasvim je jasno da se radi o Mojsijevom zakonu Božanskog porijekla ili šerijatu koji ima uporište i potvrdu u svim vjerskim tradicijama i Božijim knjigama, zaključno sa Kur'anom. Međutim, nije i ne može biti sve što je doslovno objavljeno u svetim knjigama Božiji zakon ili šerijat. Šerijatom bi, kako s pravom tvrde neki muslimanski učenjaci (poput Assada, Fasija i dr.) trebalo smatrati samo onih nekoliko univerzalnih, nepromjenjivih odredbi Kur'ana i sunneta. Dakle, u šerijat spadaju: sloboda, pravda, mudrost, milost, dobrobit, solidarnost, jednakost, čestitost i tako dalje.

Odredbe Kur'ana i sunneta koje nemaju univerzalni karakter i nisu po svojoj prirodi nepromjenjive, ne spadaju u šerijat, bez obzira što mnogi muslimani misle drukčije. Iz ovoga, naravno, izuzimamo osnovne islamske dužnosti (ibadat-obrede:namaz, post, zekat, hadž) i o njima ne raspravljamo. Iz tog razloga je Šah Walijjullah ad-Dihlevi (umro 1762.) ustvrdio da kur'anske odredbe iz nasljednog prava u kojima stoji, na primjer, da muškarcu pripada dvostruko više u odnosu na žensku osobu (sinu u odnosu na kćerku itd.) imaju temporalni karakter, što znači  da nisu univerzalnog i trajnog karaktera i da ne spadaju u šerijat. Isto bi se moglo kazati i za odredbu prema kojoj svjedočenje muškarca vrijedi dvostruko više u odnosu na svjedočenje žene (kur'anska odredba),  hadisku odredbu (preporuku, sunnet) prema kojoj se kolju dva (akika) kurbana kad se rodi muško dijete, odnosno jedan kurban kad se rodi žensko dijete i tome slično.

Umjesto zaključka

S obzirom na značaj ovog termina i njegovu aktuelnost, mišljenja sam da isti treba definirati i precizirati njegovo značenje. U suprotnom, zloupotreba ovog (ali i nekih drugih) islamskih termina od strane nekih muslimana i njihovih državnih, političkih i vjerskih institucija, može prouzrokovati veliku štetu islamu i muslimanima u današnjem vremenu. U ovog kratkom osvrtu smo pokušali dati neke natuknice onima koji imaju kapaciteta da se pozabave ovom problematikom.

Sjećam se, ima tome, možda, deset ili petnaest godina, kada me je jedan moj dobar prijatelj susreo i postavio mi jedno stručno pitanje: – Ti si -veli mi on – izučavao šerijat (islamsko pravo) i imam jedno pitanje za tebe. Imam jednog prijatelja (brata u islamu, bio je precizan) koji je dobar i čestit musliman, koji hoće pomoći i dosta hajra (dobra) učiniti. On je poslovan čovjek (biznismen) i mnogo putuje – nastavi on. – Često i preko okeana zbog posla putuje po svijetu i dosta vremena je odsutan od svoje kuće i udaljen od žene i porodice. On ima nijet (želja, odluka) da se oženi (drugu ženu), s tim da njegova sadašnja supruga i njena uža familija (što uključuje i njegovu familiju) ne znaju ništa o tome!

Ne znam da li će spomenuti prijatelj ovo pročitati i prisjetiti se našeg razgovora, te tako saznati da sam ga indirektno spomenuo. Ako se prepozna, nadam se da mi neće zamjeriti. U svakom slučaju, diskrecija je zagarantirana i njegov identitet je sakriven. Naravno, pitao me je da li je to po šerijatu dopušteno. Znao sam da se radi o tzv. misjar (tajnom) braku, koji u arapsko-muslimanskom svijetu u tadašnje vrijeme i nije bio tako rijetka pojava. Bez mnogo razmišljanja sam mu rekao, zamolivši ga kao svog dragog prijatelja, da mene, a po mogućnosti, niti bilo koga drugog, za tako nešto više ne pita.

Ako ostavimo po strani višeženstvo (poligamiju), a to znači i eventualnu diskusiju o tome šta islam, zapravo, kaže na tu temu (imajući u vidu da je eventualna dopuštenost poligamije sama po sebi vrlo problematična i pravno neutemeljena), jedino što mogu da ti kažem – velim ja njemu – da takav (tajni) brak nema nikakvog osnova u izvorima islama, te da je kao takav toliko štetan po islam i njegov imidž (da se poslužim izrazom Allala al-Fasija, štetan po sami islam) da je to teško riječima iskazati.

Kako će muž od svoje supruge, svoje djece, svoje i njene familije skrivati tako nešto (to znači lagati, ne biti iskren), kada je bjelodano jasno u Kur'anu kazano da Bog Dragi u bračni život i zajednicu spušta svoju milost i usađuje ljubav i međusobno poštovanje? Kako to nazvati šerijatom, Božijom nakanom, intencijom, Božijim zadovoljstvom? I kako sebe u tom slučaju (na)zvati muslimanom, tj. onim ko je pokoran (prema vlastitom mišljenju) Bogu i koji u Njemu, Miru (selam je jedno od njegovih najljepših imena, a znači mir, spas) traži svoj svoj smiraj?

Želja mi je da na ovakav način, jednostavnim i razumljivim jezikom, bez pretjerane upotrebe stručnih termina i jalovih rasprava, pokušam iznijeti vlastito razmišljanje o ovom važnom terminu koji se često susreće u našem svakodnevnom životu, a koji istovremeno izaziva dosta podozrenja i nedoumica, kako kod muslimana, tako i kod onih koji to nisu. Znamo li šta je šerijat? Jesmo li ga sami sebi definirali i pojasnili? Ako znamo, trebamo li kazati šta je to i definirati ga? Ako ne znamo ili ako ga nismo definirali, trebamo li (smijemo li) ovaj termin uopće upotrebljavati, posebno ako imamo u vidu da se njegovom upotrebom može nanijeti šteta islamu kao takvom, ali i nama muslimanima? Ovo su samo neka od pitanja koja trebamo sebi postaviti i na njih pokušati odgovoriti.

Puteva prema Bogu ima mnogo

Družeći se sa muslimanima sufijske orijentacije, često sam bio promotor ili učestvovao na promocijama sufijske literature. Ne krijem da su mi ti ljudi posebno dragi i da među njima imam dosta prijatelja. Na koncu, da nije sufizma, današnji islam (onakav kakvim ga muslimani obično predstavljaju) bio bi samo prazna ljuštura. Na tim skupovima sam često od tih čestitih ljudi slušao kako, govoreći o suštini islama i poštujući svoj sufijski red i tarikat, spominju redom: šerijat, tarikat i hakikat. To znači da su htjeli reći kako sufije na prvom mjestu poštuju šerijat, a zatim svoj put prema Bogu traže (nastavljaju) preko tarikata (derviškog reda, puta koji treba sufija slijediti uz pomoć duhovnog učitelja, šejha) sve do konačnog cilja (ma'rifet-spoznaje) i dosezanja konačne Istine (hakikat).

Često sam im postavljao pitanje: da li to znači da je tarikat izvan okvira šerijata? Pokušavali su mi ponuditi odgovor objašnjavajući to nekakvim cikličnim krugovima, ali moram priznati da nisam bio zadovoljan ponuđenim pojašnjenjima. Pokušavao sam im objasniti da nije logično da tarikat bude izvan okvira šerijata, jer šerijat označava pravu stazu ili otvoreni put koji vodi do izvorišta i utočišta svega, tj. Uzvišenog Boga i Njegove blizine. Puteva prema Bogu ima mnogo, kako ispravno konstatira Rusmir Mahmutćehajić. Oni su različiti, ali se stječu u Božijoj Jednosti koja nadilazi i obuhvata svako mnoštvo.

Prema tome, put sufije koji uz pomoć tarikata i duhovnog učitelja nastoji putovati i uzdići se prema Božijoj Jednosti, Njegovoj blizini ili Njegovom zadovoljstvu, ne može biti izvan okvira šerijata, izvan Njegove prave staze i otvorenog puta. Osim, naravno, ako čovjekova izvorna otvorenost prema Punini bude zapriječena, pa čovjekovo jastvo bude pokriveno (kufr), a on pokrivatelj (kafir). Kada bilo šta od te pokrivenosti bude uzeto za krajnju vrijednost, tvrdi Rusmir Mahmutćehajić, pokrivanje (kufr) se preinačuje u pridruživanje boga ili bogova Bogu (širk). Drugim riječima, osim ako čovjek (koji za sebe tvrdi da je musliman) sam sebi dopusti da tumačenje (svetog teksta, vjere) od strane njegovog promjenjivog jastva bude uzeto za pravu vrijednost i konačno tumačenje.

Historijski gledano, sufizam i jeste nastao kao reakcija na postupak apologeta (akaidologa) i pravnika (fakiha) koji su u četvrtom hidžretskom stoljeću zatvorili kapije kreativnog promišljanja (idžtihad) i vlastito tumačenje izvora vjere islama proglasili konačnim. Tada su sufije potražile nove puteve kurtoazno izjavljujući da poštuju šerijat, odnosno barijere koje su njihove kolege uspostavile. Sve dok se ovakvi i njima slični pojmovi ne razjasne, teško je očekivati pozitivne promjene. A promjene dolaze iznutra, iz naše nutrine, a potom idu od jednog pojedinca ka drugom.

Komentar pojmova „el-ma'ruf“ i „el-munker“ kroz hadis ili zašto do sada nismo uspjeli razviti svijest o općem dobru?

”Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život! Ili ćete zahtijevati da se čini ono što svi kao dobro priznaju, i zahtijevati da se ne čini ono što svi kao zlo priznaju, ili će vam Allah poslati kaznu, pa ćete ga dozivati, a On vam se neće odazvati” (Tirmizi, hasen hadis)

Muslimani često s pravom naglašavaju da je jedna od najznačajnijih odrednica njihove vjere, islama: el-emru bil-ma'rufi ve-nehju anil-munker – promicanje dobra i odvraćanje od zla. Ovaj kur'anski izraz, kojeg često susrećemo i u hadisima Allahovog Poslanika, a.s., veoma je važan, jer kada bismo nauk islama trebali sažeti u jednu kratku rečenicu, bilo bi dovoljno kazati da islam ima dva osnovna šarta: vjerovati i činiti dobro. Međutim, problem nastaje kada ovu kur'ansko-hadisku sentencu pokušamo pretočiti u naš jezik i našu životnu realnost. Najčešće se koriste izrazi naređivanje ili promicanje dobra, odnosno zabranjivanje ili odvraćanje od zla, u obratnom smjeru. U ovom radu ćemo se osvrnuti na prevođenje i tumačenje pojmova el-ma'ruf i el-munker kroz Kur'an i hadis, u pokušaju da ponudimo odgovor na pitanje: zašto mi, muslimani, do sada nismo uspjeli razviti svijest o općem dobru?

Klasični pristup ili problem uopćenih i nedefiniranih pojmova

Čitajući prijevode kur'anskih ajeta ili hadisa, u kojima se ovi pojmovi spominju, obično se susrećemo sa klasičnim pristupom koji otežava njihovo razumijevanje ili ga potpuno zamagljuje. Za primjer navodimo jedan ajet i jedan hadis kako slijedi:

„I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.“ (Ali Imran, 104)

„Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša! Ili ćete naređivati dobro a odvraćati od zla, ili će vam Allah poslati kaznu, pa ćete Ga moliti, a On vam se neće odazivati.“ (Tirmizi)

U Ustavu IZ u BiH stoji da se cilj Islamske zajednice ostvaruje promicanjem dobra i odvraćanjem od zla.

Problem uopćenih, ili bolje kazano, nedefiniranih pojmova, ovdje se uočava sasvim jasno. Koliko je meni poznato, do sada je jedino Nurko Karaman u svom prijevodu Kur’ana ispravno preveo izraz el-ma’ruf, kao ono što je svima dobro znano ili ono što svi kao dobro priznaju. S druge strane, izraz el-munker, nije preveo na sličan način, nego je ostavio uobičajeni izraz: ono što je pokuđeno. Doista, kada čitamo klasične prijevode Kur’ana i pročitamo sadržaj 104. ajeta Ali Imran, kao u gornjem primjeru, primjetit ćemo da prevodioci ne prave razliku između izraza hajr i ma’ruf, nego i jedan i drugi izraz prevode kao dobro. Dakle, čitajući prijevod Kur’ana na bosanskom jeziku, da se razumjeti kako se na dobro treba pozivati, te da treba tražiti (zahtijevati) činjenje dobra, a od zla (treba) odvraćati. Ali, šta je dobro? Dobro je dobro djelo. Dobro je lijepa riječ. Dobro je sadaka i tako dalje. Kako napraviti razliku između ovih pojmova i da li je ona nužna?

U jednom prijevodu Kur’ana na njemački jezik, izraz el-ma’ruf je preveden kao ono što je ispravno (was Rechtens ist), dok je izraz el-munker preveden kao ono što je neispravno (Unrecht). Međutim, kako će prosječno obrazovani čitatelji znati šta je dobro i šta se pod time podrazumijeva, te šta je ispravno ili neispravno? Zato u gore naslovljenom hadisu stoji: „Ili ćete zahtijevati da se čini ono što svi kao dobro priznaju i odvraćati od onoga što svi kao zlo priznaju, ili će vam Allah poslati kaznu, pa ćete ga dozivati, a On vam se neće odazvati.“

Inovativni pristup

Ukoliko izraze el-ma’ruf i el-munker ne prevedemo na ovakav način (a nažalost, ne prevodimo ih tako), onda ćemo, doista, imati problem sa kolektivnom sviješću muslimana, kao što je to danas slučaj. Jer, za većinu muslimana, dobro je nazvati selam, dobro je namaz obaviti, dobro je podijeliti sadaku i tako dalje. Navedene stvari i jesu dobro, tu nema nikakve dileme. Međutim, izraz el-ma’ruf označava opće dobro, dobro oko kojeg se svi slažu, dobro koje svi ljudi i narodi priznaju, bez obzira na vjeroispovijest, naciju, boju kože i tome slično. Isto tako, izraz el-munker označava zlo ili ono što je pokuđeno i što izaziva osudu svih vjerozakona, religijskih tradicija i kultura.

Na dobro se poziva, opće dobro se zahtijeva, ono se, na izvjestan način ultimativno pod prijetnjom društveno-pravne sankcije i naređuje. Od zla se odvraća riječima i savjetima, ali odvraćanje od općeg zla se zahtijeva. U jednom vjerodostojnom hadisu stoji:  „Kod od vas vidi munker, neka ga (pokuša) rukom ukloniti (tj. silom, pod prijetnjom društvene ili pravne sankcije). Onaj ko to nije u stanju, neka ga (pokuša) ukloniti riječima (tj. neka ga prijavi nadležnim organima koji su zaduženi za suzbijanje takve vrste zla). Ko nije ni to u stanju učiniti, neka srcem svojim osjeća odvratnost prema tom činu, ali ovo posljednje je dokaz slabosti vjere u čovjeka.“

U opće dobro ili ono što svi kao dobro priznaju (el-ma'ruf) spadaju: pravda i jednakost (ljudi pred zakonom), zaštita ljudskog dostojanstva, zaštita prava i sloboda čovjeka, zaštita okoliša (biljnog i životinjskog svijeta), zaštita ekonomskih sloboda čovjeka i njegovog prava na rad, zaštita slobode govora i izražavanja itd. U ono što svi (narodi) kao zlo priznaju (el-munker) spadaju: korupcija i mito, nezakonito bogaćenje, nepotizam, mobing i kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, ugrožavanje biljnog i životinjskog svijeta itd.

Zašto do sada nismo uspjeli razviti svijest o općem dobru, pitanje je koje smo postavili u naslovu ovog rada? Odgovor se sam nameće. Primjećujemo kako se muslimani posebno angažuju da podijele što više iftara, kurbana ili humanitarne pomoći siromašnim muslimanima, pa čak i onima koji to nisu. Sve ovo nabrojano spada u hajr (dobro) ili dobro djelo. Međutim, boriti se, tražiti ili zahtijevati da se svačije pravo poštuje, da svi ljudi (muslimani i oni koji to nisu) imaju jednake mogućnosti, jednaka prava (pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na jednaka primanja itd.), te da u svojim pravima budu izjednačeni s drugima (koliko je moguće), sve ovo navedeno spada pod pojam el-ma’ruf – zahtijevanje da se čini ono što svi kao (opće) dobro priznaju.

Ako precizno ne prevedemo ove pojmove, kroz prijevode kur’anskog i hadiskog teksta i ako iste ne kontekstualiziramo na način da iz njihovog tumačenja i konkretne praktične primjene proizilazi promjena društvene stvarnosti ili naše kolektivne svijesti, naše stanje se neće promijeniti nabolje. Jer, Onaj koga budemo dozivali, On nam se neće odazvati. On je objavio Knjigu, čiji su ajeti jasni, Njegove riječi treba prvo razumjeti (fikh), a zatim o istim treba promisliti (tedebbur), te vidjeti na koji način se oni trebaju reflektirati na našu životnu stvarnost. Pravilno razumijevanje blagoslovljenih tekstova (što svakako uključuje i ispravno prevođenje tekstova Kur’ana i sunneta) i razmišljanje o njima, od strane onih koji su razumom obdareni i koji su sposobni da dokuče njihove mudrosti i pouke, osnovni su uvjeti za razvijanje svijesti o općem dobru kod muslimana.

Ispravna je konstatacija da je Islam, zapravo, onakav kakvim ga muslimani predstavljaju. Muslimani su u proteklim stoljećima s pravom prosvjedovali protiv orijenatlizirane slike o islamu od strane orijentalista. Bilo je tu i zlonamjernog iskrivljavanja i krivotvorenja islama (covering islam, kako bi kazao Edward Said). No, u tim pokušajima da se zaštiti islamsko učenje muslimani su, nažalost, i sami zastranili i ponudili okcidentalistički pristup, čime su i sami doprinjeli pokrivanju (iskrivljavanju) realne slike o islamu. O čemu se radi, pokušat ćemo ilustrirati kroz odnos muslimana prema Kur'anu, njihovoj svetoj knjizi odnosno osnovnom izvoru islamskog učenja. Otuda i ovo pitanje iz naslova, dijelu kur'anskog ajeta (stavka) iz sure Muhammed, 24: Zašto Kur'an pažljivo ne prouče?

Problemi čitanja Kur'ana i pokrivanje njegovih stvarnih značenja

Doista, danas postoje problemi čitanja Kur'ana. S obzirom da je malo onih koji umiju čitati Kur'an u izvorniku, na arapskom jeziku, a da pritom, posjeduju vještine njegovog pravilnog iščitavanja i razumijevanja, mnogima ne preostaje druga opcija osim iščitavanja prijevoda Kur'ana. I tu, naravno, i nastaju problemi. Ne treba ići daleko, ne dalje od Fatihe i prvih nekoliko ajeta u Kur'anu. Naravno, to je Knjiga u koju nema nikakve sumnje, kako i glase njeni prvi ajeti. Pod uslovom da se čita pažljivo i ispravno, onako kako i piše u izvornom tekstu.
Dakle, ako musliman čita Fatihu, a Fatihu muslimani dnevno uče/čitaju na desetine puta, na samom kraju ove veličanstvene molitve, zamoliće Boga da ga uputi Pravim putem, putem onih koje je Bog blagodatima obasuo, a ne putem onih na koje se gnjev Njegov izlio i onih koji su zalutali. Naravno, postavlja se pitanje: ko su oni na koji se gnjev Božiji izlio i oni koji su zalutali? Oni koji su obrazovani na klasičan način ne trebaju ni tražiti tradicionalno tumačenje, jer oni to već znaju: to su Jevreji i kršćani! A tako piše i u tefsirima, komentarima Kur'ana. No, da li je baš tako?

Vjernici i nevjernici?

Najčešće pitanje koje muslimanima postavljaju njihovi domaćini na Zapadu glasi: šta vaša vjera kaže o nama? Da li smo mi prema vašoj vjeri (islamu) vjernici ili nevjernici? U Problemima islamskog preporoda, sedamdesetih godina proteklog stoljeća, Alija Izetbegović je, s pravom, postavio pitanje: da li je vanjski faktor prouzrokovao zaostalost muslimanskog svijeta (najezda Mongola u 12.stoljeću), ili je uzrok, ipak, onaj unutarnji, teološki? Naravno, većina ozbiljnih autora ističe da je unutarnji faktor, tj. kruto tumačenje vjere od strane akaidologa (apologeta) i fakiha (islamskih pravnika), odnosno zatvaranje kapija idžtihada u 4.stoljeću islama osnovni uzrok stagnacije muslimanskog svijeta. Otuda i ne čudi što i danas imamo ukrućenu tradiciju čiji čuvari budno bdiju nad njenom očuvanju, a zapravo, čuvajući je, takvu kakva jeste, a takva jeste zato što su je oni takvom označili, čuvaju vlastite položaje i pozicije, busajući se istovremeno da su oni ti koji bdiju nad očuvanjem dini islama.

Mi i onam'oni

Problem je u našim srcima i dušama, a ne u svetim tekstovima. Uostalom, zar Kur'an u gore spomenutom ajetu ne kaže: Zašto pažljivo Kur'an ne prouče, ili im srca imaju na sebi katance?! Ovdje želimo problematizirati jedno od važnih pitanja za današnje poimanje islama i islamskog učenja, jednako važno za muslimane, kao i za one koji to nisu, a to je prijevod i razumijevanje pojma kafir (mn.kafirun, kuffar). Ako pogledamo prijevode Kur'ana, a poglavito se u ovom osvrtu referiram na prijevode Kur'ana na strane jezike, primjetićemo, zapravo, gdje nastaje problem.

No, prije nego što zavirimo u neke od prijevoda Kur'ana na bosanski, njemački, engleski ili neki drugi jezik, zavirimo malo u naše duše i naša srca. Mi u našim dušama i našim srcima, a tu i jeste mjesto pravoj vjeri, nikada nismo bili načisto, uvijek smo sumnjali, a ponajčešće i bili čvrsto uvjereni, da svako onaj ko nije musliman, on jeste kafir ili nevjernik. Jer, on ne vjeruje u Istinu, jer nije musliman, jer ne priznaje islam, i td. Koliko daleko smo u tom našem lutanju i tumaranju otišli i udaljili se od Istine (glagol kefere u arapskom jeziku ima značenje prekriti, pokriti, zakriti, itd.), potvrđuje i naša svijest, zapravo, naše poimanje onih koji nisu muslimani, onih sa kojima živimo. Oni su, nažalost, za nas oni koji su daleko od nas, ne oni tamo, nego anam'oni, kako se često u našem narodu zna čuti.

Iistina je da Kur'an one koji ne vjeruju oslovljava sa: oni koji pokrivaju/poriču Istinu, ili pokrivatelji, poricatelji (kafirun/kuffar). Međutim, Božija pedagogija ih ne naziva nevjernicima. Premda one koji, doista, vjeruju naziva vjernicima (mu'minun), Kur'an sličan izraz ne upotrebljava u obratnom smjeru, nego u blažoj formi iste naziva pokrivateljima. Time ih Kur'an ne udaljava previše od sebe. U suri El-Kafirun (Poricatelji/Pokrivatelji), Kur'an ide toliko daleko da za njihovu vjeru kaže:…vama vaša vjera! Zašto onda mi pokrivamo Istinu i krivotvorimo Božiju riječ? Zašto one koje Uzvišeni Gospodar ne zove nevjernicima mi zovemo nevjernicima? Zašto tu riječ ne prevodimo onako kako je treba prevesti? Zašto onda tu riječ prevodimo kao The Disbelievers, na engleskom jeziku, Die ungläubigen, na njemačkom jeziku, ili nevjernici, na bosanskom jeziku? Biti pripadnik islama ili musliman ne znači biti istovremeno vjernik u pravom smislu te riječi. Jer, i s tom Knjigom (Kur'anom) čovjek (musliman) može biti pokrivatelj (kafir) ili pridružitelj (mušrik), kako veli jedan naš poznati autor. Ali, o tome nekom drugom prilikom, ako Bog da.