Vaga

U znanju Njegovom je i sa svrhom je svaki list što na zemlju padne. U znanju Njegovom i sa svrhom je i svako drvo samo ili u šumi, i svaka travka i praškica pjeska. Sve ima od Njega ulogu datu i svako svoj zadatak ispunjava.

I ljudi imaju uloge i ljudi ispunjavaju zadatke. Nešto vrlo rado, nešto sa poteškoćama, nešto površno i fušerski, a nešto vala baš ni naopako.

Mnogo je i zanimanja kojima se ljudi baviti mogu. Neka zvuče atraktivno a druga svakodnevno. Neka zanimanja iziskuju teoretsku naobrazbu a za neka je potrebno učenje i savlađivanje vještina. Svako po svojoj prirodi i urođenim talentima teži nekom zvanju i rado se bavi i lijepo se osjeća kada nešto radi.

Ima jedno interesantno zanimanje kojim se svi vrlo rado bavimo. Još uvijek nema istraženih modela koji će potvrditi ko je skloniji tome zanimanju i kome bolje ide od ruke? Još uvijek se ne zna ni ko u tom zanimanju uživa i ko daje svoj maksimum a ko ga obavlja površinski. Ali se zna da postoji masa nas koji rado svoje vrijeme u tom zanimanju trošimo.

To je zanimanje sudije koji sudi tuđim postupcima. Vrlo rado obučemo na sebe ogrtače meleka i sudimo i tabirimo sve one oko sebe. Rado uzmemo mikroskope da bolje vidimo, naprežemo svoj sluh da čujemo frekvencije ispod uočljivih decibela, vrlo rado u ruke uzimamo vagu. Sa njom vagamo tuđa djela postupke i propuste. Vagamo kakvim ko životom živi i kakva mu porodica za sofrom sjedi. Vagamo kakve haljine oblače i ispod kakvih šminki se skrivaju, kakvo auto voze i ko im gorivo toči?

Uživamo u procjeni svačijeg stanja, od onog što vidimo do onog što i ne znamo. Vagamo i sudimo. Ljude u Džehennem ili Džennet šaljemo. Na tas vage bacamo i procjenjujemo živote i privatnosti drugih. Žongliramo sa njihovim ugledom i nabacujemo na njihova tužna lice šminku nasmijanog klovna a na njihova tijela konce marionete koju rado među svojim prstima pokrećemo.

Igramo se sa vagom tuđih djela dok izbjegavamo svinjetinu, pa i alkohol doživljavamo kao haram. Ipak meso mtrvog brata i sestre rado serviramo, jedemo i nazdravljamo njegovim ugledom, pljujući po časti i znanju i zvanju. U vaganju tuđih dijela smo pravi profesionalci, sudimo ljudima kao diplomirani pravnici. A u tom parničnom postupku “sam protiv svih”, zaboravljamo sami sebe.

Ne stignemo se zapitati ni par osnovnih, aktuelnih pitanja na primjer: “A zašto nam se dešava Covid, zašto nas Gospodar i fizički u safovima rastavlja? Kako nas nošenje maski i izbjegavanja kontakta trenira i ogdaja? Šta nam to želi Milostivi reći, sada kada se Azrail drugačijim imenom zove?”

Možemo li i trudimo li se skontati formulu i razumjeti poruku, uzeti pouku?

Ili smo zauzeti vagajući sve one oko sebe? Gdje nam je to nestalo razumjevanje, samilost, emaptija, širina vjerničkog srca da traži stotine izgovora prije nego što prihvati jednu optužbu protiv brata? Zar još ne primjećujemo da gubimo svoje srčane abdeste i namaze, da se sa svojim hadžem i postom kockamo, da već mnogo toga što smo imali nemamo? A mi se polahko na nemanje navikavamo i na tuđe tasove na vagi kamenje nabacujemo.

Podsjeti me ovo razmišljanje ne jedan klasični eksperiment u psihologiji, koju ću ukratko opisati. Tokom šezdesetih godina, psiholog S. Milgram je proveo eksperiment poslušnosti koji je doveo do iznenađujućih rezultata. Cilj eksperimenta je bio razumjeti motive koji su pokrenuli ljude da prestanu biti ljudi, da počine zločine, genocide, holokaust. Jer svi počinioci nedjela su imali, i još uvijek imaju samo jedan izgovor, “slušali smo instrukcije nadređenih”.

Učesnici u najpoznatijoj varijanti eksperimenta bili su 40 muškaraca regrutovanih pomoću novinskih oglasa. Milgram je razvio zastrašujući generator elektičnog šoka, sa nivoom udara koji počinje na 30 Volti i povećava se u koracima od 15 sve do 450 Volti.

Prekidači koje su u ruke dobijali regrutovani “učitelji” u eksperimentu bili su jasno označeni riječima “mali udar”, “umjereni šok” i “opasnost: teški šok”. A zadnja dva prekidača su označena jednostavno sa kritičnim “XXX”, koji je bio opasan po život.
Svaki učesnik je preuzeo ulogu “učitelja”, koji bi “učeniku” davao šok kod svake greške. “Učitelj” je mislio da on isporučuje stvarne šokove, a “učenik” se pretvarao da osjeća bol od šoka.

U toku eksperimenta “učitelj” je slušao molbe “učenika” da prestane sa kažnjavanjem, da je to bolno, da mu srce prestaje raditi itd. Iako je znanstvenik očekivao, baš kao i većina nas, da će maksimalno 3 od 100 “učitelja” dati najveću skalu šoka, i da će u njima prevladati ljudskost da ne trebaju mučiti osobu koju nikada ni vidjeli nisu. Rezultati su bili drugačiji.

U stvarnosti, 65 % učesnika Milgramove studije isporučilo je maksimalne šokove svojim “učenicima”. Iako su mnogi “učitelji” postali izuzetno uznemireni i ljuti ipak su nastavili da prate instrukcije do kraja i tako “nauče pameti” svoje nove “učenike”.

Ostala su otvorena pitanja zašto je toliko puno učesnika obavljalo naizgled sadistički čin nad osobama koje i ne poznaju? Gdje je to nestala ljudskost u običnom eksperimentu za koji su “učitelji” dobijali nadoknadu bez obzira da li ga završe ili prekinu?
Navedena studija nam odslikava stanje ljudske svijesti.

Biti sudija drugome, sam kažnjavati i odlučivati koliko bola želimo zadati, nagon je koji u sebi nosi svako od nas. To je onaj instinkt koji nam podiže ego i čini nas sretnim u uniformi umišljenih sudija. To je onaj nagon koji nam Prokletnik u uši šapće kad nam kaže “ti si bolji od njega”. Radi tog nagona mi slažemo slike o drugima, pa i kada nemamo sve dijelove mozaika, mi ih iz “rekla-kazala” pokupimo i prema svome ukusu uklopimo.

A dok mi vagamo šta je na tuđima tasovima, vrijeme prolazi. Vrijeme u kojem sve živo, pa i ono usamljeno drvo, svoju ulogu ispunjava. A mi se polahko gubimo, najdraže zanimanje nam je postalo da se tuđim životima i “greškama” bavimo.

Mi postavljamo vage a zaboravljamo da nas sve Pravedna Vaga čeka na Danu kada nećemo moći na tuđe tasove ništa “svoje” prebaciti.