Zašto nismo uspjeli razviti svijest o općem dobru?

Komentar pojmova „el-ma’ruf“ i „el-munker“ kroz hadis ili zašto do sada nismo uspjeli razviti svijest o općem dobru?

“Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život! Ili ćete zahtijevati da se čini ono što svi kao dobro priznaju, i zahtijevati da se ne čini ono što svi kao zlo priznaju, ili će vam Allah poslati kaznu, pa ćete ga dozivati, a On vam se neće odazvati“ (Tirmizi, hasen hadis)

Muslimani često s pravom naglašavaju da je jedna od najznačajnijih odrednica njihove vjere, islama: el-emru bil-ma’rufi ve-nehju anil-munker – promicanje dobra i odvraćanje od zla. Ovaj kur’anski izraz, kojeg često susrećemo i u hadisima Allahovog Poslanika, a.s., veoma je važan, jer kada bismo nauk islama trebali sažeti u jednu kratku rečenicu, bilo bi dovoljno kazati da islam ima dva osnovna šarta: vjerovati i činiti dobro. Međutim, problem nastaje kada ovu kur’ansko-hadisku sentencu pokušamo pretočiti u naš jezik i našu životnu realnost. Najčešće se koriste izrazi naređivanje ili promicanje dobra, odnosno zabranjivanje ili odvraćanje od zla, u obratnom smjeru. U ovom radu ćemo se osvrnuti na prevođenje i tumačenje pojmova el-ma’ruf i el-munker kroz Kur’an i hadis, u pokušaju da ponudimo odgovor na pitanje: zašto mi, muslimani, do sada nismo uspjeli razviti svijest o općem dobru?

Klasični pristup ili problem uopćenih i nedefiniranih pojmova

Čitajući prijevode kur’anskih ajeta ili hadisa, u kojima se ovi pojmovi spominju, obično se susrećemo sa klasičnim pristupom koji otežava njihovo razumijevanje ili ga potpuno zamagljuje. Za primjer navodimo jedan ajet i jedan hadis kako slijedi:

„I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.“ (Ali Imran, 104)

„Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša! Ili ćete naređivati dobro a odvraćati od zla, ili će vam Allah poslati kaznu, pa ćete Ga moliti, a On vam se neće odazivati.“ (Tirmizi)

U Ustavu IZ u BiH stoji da se cilj Islamske zajednice ostvaruje promicanjem dobra i odvraćanjem od zla.

Problem uopćenih, ili bolje kazano, nedefiniranih pojmova, ovdje se uočava sasvim jasno. Koliko je meni poznato, do sada je jedino Nurko Karaman u svom prijevodu Kur’ana ispravno preveo izraz el-ma’ruf, kao ono što je svima dobro znano ili ono što svi kao dobro priznaju. S druge strane, izraz el-munker, nije preveo na sličan način, nego je ostavio uobičajeni izraz: ono što je pokuđeno. Doista, kada čitamo klasične prijevode Kur’ana i pročitamo sadržaj 104. ajeta Ali Imran, kao u gornjem primjeru, primjetit ćemo da prevodioci ne prave razliku između izraza hajr i ma’ruf, nego i jedan i drugi izraz prevode kao dobro. Dakle, čitajući prijevod Kur’ana na bosanskom jeziku, da se razumjeti kako se na dobro treba pozivati, te da treba tražiti (zahtijevati) činjenje dobra, a od zla (treba) odvraćati. Ali, šta je dobro? Dobro je dobro djelo. Dobro je lijepa riječ. Dobro je sadaka i tako dalje. Kako napraviti razliku između ovih pojmova i da li je ona nužna?

U jednom prijevodu Kur’ana na njemački jezik, izraz el-ma’ruf je preveden kao ono što je ispravno (was Rechtens ist), dok je izraz el-munker preveden kao ono što je neispravno (Unrecht). Međutim, kako će prosječno obrazovani čitatelji znati šta je dobro i šta se pod time podrazumijeva, te šta je ispravno ili neispravno? Zato u gore naslovljenom hadisu stoji: „Ili ćete zahtijevati da se čini ono što svi kao dobro priznaju i odvraćati od onoga što svi kao zlo priznaju, ili će vam Allah poslati kaznu, pa ćete ga dozivati, a On vam se neće odazvati.“

Inovativni pristup

Ukoliko izraze el-ma’ruf i el-munker ne prevedemo na ovakav način (a nažalost, ne prevodimo ih tako), onda ćemo, doista, imati problem sa kolektivnom sviješću muslimana, kao što je to danas slučaj. Jer, za većinu muslimana, dobro je nazvati selam, dobro je namaz obaviti, dobro je podijeliti sadaku i tako dalje. Navedene stvari i jesu dobro, tu nema nikakve dileme. Međutim, izraz el-ma’ruf označava opće dobro, dobro oko kojeg se svi slažu, dobro koje svi ljudi i narodi priznaju, bez obzira na vjeroispovijest, naciju, boju kože i tome slično. Isto tako, izraz el-munker označava zlo ili ono što je pokuđeno i što izaziva osudu svih vjerozakona, religijskih tradicija i kultura.

Na dobro se poziva, opće dobro se zahtijeva, ono se, na izvjestan način ultimativno pod prijetnjom društveno-pravne sankcije i naređuje. Od zla se odvraća riječima i savjetima, ali odvraćanje od općeg zla se zahtijeva. U jednom vjerodostojnom hadisu stoji:  „Kod od vas vidi munker, neka ga (pokuša) rukom ukloniti (tj. silom, pod prijetnjom društvene ili pravne sankcije). Onaj ko to nije u stanju, neka ga (pokuša) ukloniti riječima (tj. neka ga prijavi nadležnim organima koji su zaduženi za suzbijanje takve vrste zla). Ko nije ni to u stanju učiniti, neka srcem svojim osjeća odvratnost prema tom činu, ali ovo posljednje je dokaz slabosti vjere u čovjeka.“

U opće dobro ili ono što svi kao dobro priznaju (el-ma’ruf) spadaju: pravda i jednakost (ljudi pred zakonom), zaštita ljudskog dostojanstva, zaštita prava i sloboda čovjeka, zaštita okoliša (biljnog i životinjskog svijeta), zaštita ekonomskih sloboda čovjeka i njegovog prava na rad, zaštita slobode govora i izražavanja itd. U ono što svi (narodi) kao zlo priznaju (el-munker) spadaju: korupcija i mito, nezakonito bogaćenje, nepotizam, mobing i kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, ugrožavanje biljnog i životinjskog svijeta itd.

Zašto do sada nismo uspjeli razviti svijest o općem dobru, pitanje je koje smo postavili u naslovu ovog rada? Odgovor se sam nameće. Primjećujemo kako se muslimani posebno angažuju da podijele što više iftara, kurbana ili humanitarne pomoći siromašnim muslimanima, pa čak i onima koji to nisu. Sve ovo nabrojano spada u hajr (dobro) ili dobro djelo. Međutim, boriti se, tražiti ili zahtijevati da se svačije pravo poštuje, da svi ljudi (muslimani i oni koji to nisu) imaju jednake mogućnosti, jednaka prava (pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na jednaka primanja itd.), te da u svojim pravima budu izjednačeni s drugima (koliko je moguće), sve ovo navedeno spada pod pojam el-ma’ruf – zahtijevanje da se čini ono što svi kao (opće) dobro priznaju.

Ako precizno ne prevedemo ove pojmove, kroz prijevode kur’anskog i hadiskog teksta i ako iste ne kontekstualiziramo na način da iz njihovog tumačenja i konkretne praktične primjene proizilazi promjena društvene stvarnosti ili naše kolektivne svijesti, naše stanje se neće promijeniti nabolje. Jer, Onaj koga budemo dozivali, On nam se neće odazvati. On je objavio Knjigu, čiji su ajeti jasni, Njegove riječi treba prvo razumjeti (fikh), a zatim o istim treba promisliti (tedebbur), te vidjeti na koji način se oni trebaju reflektirati na našu životnu stvarnost. Pravilno razumijevanje blagoslovljenih tekstova (što svakako uključuje i ispravno prevođenje tekstova Kur’ana i sunneta) i razmišljanje o njima, od strane onih koji su razumom obdareni i koji su sposobni da dokuče njihove mudrosti i pouke, osnovni su uvjeti za razvijanje svijesti o općem dobru kod muslimana.