U ime Boga ili sa imenom Boga

Bismila  (Bismillahir-rahmanir-rahim) je pored svjedočenja (šehadeta) kao temeljnog izrijeka u islamu, zasigurno najfrekventniji pojam, kojim se direktno sugerira pripadnost islamu.

Osim što je kur’anski ajet, jednak broju kur’anskih poglavlja, bismila je odrednica, odnosa vjernika prema Bogu ali i prema svijetu oko nas. To je dijelom zbog toga, što i ustaljeni prijevod bismile na bosanskom jeziku glasi: U ime Boga Milostivog Samilosnog. Tako se uglavnom  prevodi u dostupnim prijevodima Kur’ana na bosanskom jeziku. I ne samo na bosanskom, nego na gotovo svim evropskim jezicima, početak bismile se prevodi na taj način. „U ime Boga…“ ili „U ime Allaha…“. Zašto je ovaj prijevod, kao takav upitan i u najmanju ruku podložan preispitivanju?  Svakako da nam nije cilj, niti ambicija, ulaziti u stručnost uvaženih prevoditelja Kur’ana, i drugih vjerskih djela, prije svega, želimo samo podsjetiti, na nekoliko drugačijih razmišljanja o navedenoj temi i ukazati na određene fenomene, kojima svjedočimo danas, a mogu se povezati sa ovakvim ustaljenim prijevodom bismile, kako ga uglavnom poznajemo.

Šejh Mustafa ef. Čolić je u svojim djelima, i kroz svoje tekstove, među prvima upozoravao, kako je prevođenje bismile: „U ime Boga…“ ustvari, utjecaj kršćanstva i kao takav nema mjesto u muslimanskoj praksi, niti literaturi iz više razloga. Koliko je ovo pitanje važno, govori i činjenica da je šejh Čolić, ovome pitanju posvetio i čitavo jedno djelo, pod naslovom: „Sa bismilom, a bez bismile“. „Raditi u ime Boga, navodi šejh Čolić-znači da čovjek ima vlastitu i nezavisnu  energiju, a raditi „s imenom Boga“, znači biti rob, koji nema vlastite snage i energije (la havle ve la kuvvete illa billah)“. Davanju prednosti prijevoda „Sa imenom Boga Milostivog Samilosnog“, saglasni su i mnogi izraziti stručnjaci i arebisti, od kojih je svakako vodeći, Teufik Muftić, koji također u svojeme rječniku, kao prvo značenje sintagme bismillah, navodi „S Božijim imenom“.

U njemačkom jeziku je samo jedan prijevod izuzetak, gdje prevodilac Kur’an, bismilu prevodi: “Mit dem Namen Allah’s“- Sa imenom Allaha, (prijevod Amir Zaidan). Smatramo ovo pitanje vrlo važnim, zbog značaja same bismile, ali i zbog toga jer nas jezik i način izražavanja, kao osobe, bića komunikacije,  formira i umnogome određuje naš individualni pogled na život i svijet (Weltanschauung).

Ekskluzivizam i prisvajanje Boga samo za sebe

Usvajajući tvrdnju, da jedino on, vjernik kao takav, govori, radi i djeluje „u ime Boga“, on vrlo lahko može, da na sebe preuzima potpuno ekskluzivističko poimanje i shvatanje sebe samoga, kao izabranog i jedinog ispravnog i pozvanog da govori, radi i djeluje u Božije ime, dok su istodobno, svi drugi ( koji eventualno isto za sebe tvrde), isključeni iz tog njegovog  ispravnog poimanja. Jer, ne mogu se svi  pozivati da govore, rade i djeluju „u ime Boga“, a da pri tom se njihovo uvjerenje, način, metod, praksa, umnogome međusobno razlikuju. Je li onda riječ o istome Bogu u čije ime se poziva!?

Ta teorija posebno odabranih i izabranih, bilo pojedinaca, grupa ili naroda, nije ništa novo u povijesti religija. Ljudi koji na sebe preuzmaju ekskluzivitet jedino vlastitog, ispravnog djelovanja u ime Boga, u pravilu postaju isključivi i netrpeljivi, vrlo često i nasilni prema drugome i drugačijem, smatrajući sebe jedino prozvanim i pozvanim, izabranim i ispravnim pred Bogom u čije ime sve čine. Takav stav je prisutan i u islamu kod mnogih pojedinaca i grupa. Ovakvome ekstremnom stavu, doprinosi i počesto tumačenje osnovne uloge čovjeka na Zemlji, kao „Božijeg zastupnika“, halife: “A kada Gospodar tvoj reče melecima: Ja ću na Zemlji halifu postaviti“…. (El-Bekare, 30). Iako će većina komentatora upozoravati, da se riječ halifa, ne odnosi na čovjeka, kao Božijeg zastupnika na Zemlji, da čovjek ne može preuzeti ulogu zastupnika, jer je Bog, Živi i Vječni, Sveprisutni i nije Mu potrebno ljudsko zastupništvo, ipak se često susrećemo sa primjerima gdje pojedinci ili grupe na sebe preuzimaju prerogative direktnih Božanskih zastupnika i branitelja.

O ovome pitanju se svakako dade posebno istraživati, no u kontekstu preuzimanja ekskluzivnog prava na sebe, da je jedino jedan pojedinac, grupa ili narod posebno odabran da govori u Božije ime, vrlo lahko će posegnuti i za epitetom, jedinog izabranog Božanskog zastupnika i halife (nasljednika), kako bi sebi priskrbio, izričito pravo na jednu i jedinu Istinu, a druge isključio iz grupe spašenih. Takav put  eksluzivnog Božijeg zastupnika, zasigurno može da čovjeka skrene u potpuno pogrešnom pravcu, samoljublja i posebnosti, a što na kraju može lahko završiti u samoobožavanju i prakticiranju širka. Primjer koji se ponajviše u Kur’anu pominje, kao upozorenje čovjeku, kamo ga takva ekskluzivnost može odvesti, jeste zasigurno primjer Faraona, koji je na koncu, sebe samoga  proglasio božanstvom i mjerom svih stvari. Kur’an kao posljednja Božija riječ, u toj svojoj samoj definiciji, otvoren je prema svim drugim monoteističkim religijama, ne samo abrahamovskim, nego je muslimanska tradicija i prema nekim drugim vjerskim tradicijama (budizam, zoroastizam) pokazala otvorenost i inkluzivnost ne poništavajući ih kao takve.