Duh slobodi kreće

Sloboda je, doista, najveći božiji dar. Čovjek je, prema naučavanju religije (pod time ovdje mislimo na islam) odgovorno biće (mukellef-obveznik) isključivo radi toga što mu je na volju prepušteno da bude od onih koji vjeruju (mu’min) ili od onih koji ne žele da vjeruju (kafir, onaj koji poriče ili koji odbija da prihvati). Bez te slobode koja mu je darovana, njegova odgovornost pred Bogom na budućem svijetu ne bi imala nikakvog smisla. Šta je to sloboda i koje su njene granice, pitanje je, ne samo za teologe, nego i za teozofe, filozofe, sociologe, političare i mnoge druge koje ova tema zanima. U ovom našem kratkom osvrtu na gore postavljeno pitanje pokušaćemo potražiti odgovore iz ugla islamske teologije, ali i iz ugla filozofije islamskog prava.

Ko treba da štiti zaštićene vrijednosti?

U klasičnim djelima islamskog prava lako se  može pronaći ono što se u tim djelima označava zaštićenim vrijednostima u islamu: vjera (din)-pravo na slobodno ispoljavanje vjere prema vlastitim ubjeđenjima, život (nefs)-pravo na život dostojan čovjeka, razum (akl)-pravo na vlastite poglede, promišljanja, stavove i ubjeđenja čije javno iznošenje nužno podrazumijeva lični doprinos razvoju ljudske zajednice, imetak (mal)-pravo na privatno vlasništvo i obezbjeđenje uslova za njegovo zakonito sticanje, i potomstvo (nesl)-pravo na zasnivanje bračne zajednice i podizanje potomstva koje garantira produženje ljudske vrste.

Ako razmotrimo ovih pet zaštićenih vrijednosti (neki dodaju i čast-ard) primjetićemo da je sloboda kao naujuzvišeniji Božiji dar čovjeku upravo ono što ih objedinjuje. Samo slobodan čovjek u slobodnom društvu može slobodno ispoljavati svoju vjeru. Samo slobodan čovjek može koristiti najvažniji alat koji ga odlikuje u odnosu na druga stvorenja, a to je razum. Ako nema slobodnog pristupa tržištu rada, zaposlenju, ako nema ekonomskih sloboda onda čovjek poduzima mjere u cilju zaštite potomstva i porodice, kao i vlastitog ljudskog dostojanstva.

Sloboda koja obuhvata sve gore spomenute vrijednosti, a koja je kao univerzalna vrijednost katkada u islamskoj literaturi označena kao Božije pravo (hakkullah-pravo koje sam Bog štiti), nužno mora biti štićena, kako od strane kolektiviteta (društva, zajednice, države), tako isto i od strane svakog pojedinca. Prema tome, musliman, svejedno da li bio onaj koji drži da je pokoran Bogu ili koji smatra da je u Bogu (Miru) našao svoj smiraj i odlučio da u miru živi sa svim Njegovim stvorenjima (muslim), nužno mora štititi ono što je Njegov Gospodar označio zaštićenim.

Oduzimanje slobode započinje ograničavanjem slobode govora

Stanje sloboda u jednom društvu ponajprije određuju odnosi pojedinaca (koji to društvo čine) prema slobodi govora. Ne slažem se s onim što govoriš, ali branit ću do smrti tvoje pravo da to kažeš, kazala je Beatrice Evelyn Hall (opisujući Voltairea). A Voltaire, povjesničar i filozof je kazao: “Ako želiš znati ko tobom vlada, samo pogledaj koga ne smiješ kritizirati“. Ovaj mislilac je bio čak zatvaran zbog svoje borbe za slobodu govora za sve. Onaj ko želi oduzeti slobodu nekoj naciji, prvo će krenuti od ograničavanja slobode govora, govorio je Benjamin Franklin, osnivač SAD-a.

Muslimani se danas, nažalost, ne mogu pohvaliti da su istinski sljedbenici Ummeta Plemenitog Poslanika, Muhammeda, a.s. Govoriti istinu, makar bila gorka ili sasuti istinu u lice nepravednom vladaru predstavlja, prema njegovim plemenitim riječima, najuzvišeniji vid borbe (džihad) na Njegovom putu. Nažalost, većina današnjih muslimana, ne samo da ne brani ideje koje ne vole ili one koje im se ne sviđaju, nego ih osuđuju, a one koji te ideje iznose smatraju hereticima, otpadnicima, kafirima ili izdajnicima. Ako ne braniš slobodu govora za ideje koje ne voliš, kad dođu po ideje koje voliš već si izgubio, kaže pisac Neil Gaiman. Svi ovi citati poznatih ličnosti zagovaraju ono što ekonomist i nobelovac Milton Friedman naziva sukobljavanje različitih uvjerenja na slobodnom tržištu. Ali nemojmo dozvoliti, kaže on, monopol niti subvencioniranje jednog brenda ideja u odnosu na druge.

Duh slobodi kreće

Dok je ovaj tekst nastajao pročitah vijest da su Švicarci na referendumu podržali legalizaciju istospolnih brakova. Bez obzira kakav je naš stav o ovom pitanju i bez obzira što isti taj stav možemo braniti vjerskim argumentima, muslimani nikada sebi ne bi smjeli dozvoliti da bilo koga zbog njegove rasne, etničke, vjerske, seksuaalne ili bilo koje druge orjentacije nazivaju pogrdnim imenima ili nadimcima, niti da sputavaju i ugrožavaju slobodu bilo kojeg ljudskog bića. Može se razumjeti da osoba sa visokom (muslimanskom) teološkom naobrazbom kritikuje ovu odluku, jer na to ima pravo. Međutim, Švicarsku nazivati paganskim i nemoralnim društvom, te shodno tome, predlagati muslimanima koji su tamo otišli trbuhom za kruhom da, zarad sigurnosti djece i njihovog odgoja isele u islamsku sredinu i ostvare čisto islamski koncept života, doista je nonsens. Jer, svima je jasno da u Švicarskoj, skoro pa savršenoj sredini, biljni i životinjski svijet ima više prava i više je zaštićen od ljudskih bića u tzv.islamskim sredinama. Uostalom, kontinuirane hidžre (seobe) muslimana iz tzv. islamskih sredina u kojima ljudi rizikuju vlastite živote u svom pohodu prema slobodi na Zapadu i Švicarskoj samo su pokazatelji šta muslimani doista o  tome misle. Sloboda kao univerzalna vrijednost nije podložna parcijalizaciji u smislu da se prihvati ono što nama odgovara i što sukladira našim ubjeđenjima i uvjerenjima, a da se ostalo odbaci.  Sloboda je pravo koje se mora svakome dodijeliti, naravno, pod uvijetom da konzumiranje određenog prava ne ugrožava prava drugih pojedinaca u društvu.

Ali, kako da muslimanski mentalitet tako daleko dobaci kada možemo pročitati da je nekakav Svjetski savez sufijskih udruženja kojeg predvode suniti objavio da se zabranjuje šitskim sufijskim udruženjima da postanu članicom tog tzv. Ehli sunnetskog Saveza! Zar nije Muhammed,a.s, rekao da je musliman onaj od čijeg su jezika (riječi, pogrda i uvreda) i ruku (sile, vlasti, moći i uticaja) sigurni i mirni drugi muslimani, a to znači svi ljudi koji u miru žive i koji nikoga ne ugrožavaju? Zar on nije rekao da svakome treba dati njegovo pravo? Zar Dragi Bog nije čovjeku podario slobodu da bira između vjere u Njega i slijeđenja Njegovog puta ili onog svog vlastitog na vlastitu odgovornost? Da bude ono što želi, da slijedi ono što želi, bez da ga neko u tome ometa ili osuđuje?

Obični muslimanski puk, u svojoj čistoj vjeri i neiskvarenoj prirodi, koji svojom hidžrom trbuhom za kruhom, odazivajući se zovu Stvoritelja bježi od potlačenosti i ugnjetavanja svake vrste (veoma često uz zloupotrebu vjere i njenih simbola od strane tlačitelja) i traži sigurno utočište na zemaljskim prostranstvima koja je On stvorio. Taj običan svijet, kako narod voli kazati, koji svim svojim bićem čezne za slobodom možda želi poručiti teolozima, te svojim vjerskim i političkim prvacima da trebaju na njih da se ugledaju i da, umjesto da mijenjaju svijet oko sebe, možda počnu od sebe. Jer, duh slobodi kreće ili bereket je u kretanju, a ne u učahurenosti i učmalosti.