Razum u islamu

Da li je čovjeku uopšte potrebna Objava i može li bez nje spoznati Istinu?

Šta je razum? U općeprihvaćenoj i najširoj definiciji razum se označava kao sposobnost shvatanja, logičkog razmišljanja te na tom osnovu pronicljivog rasuđivanja i izvođenja zaključaka. Suprotno razumu je prihvatanje ponuđenih zaključaka bez da se prethodno prođe put razmišljanja, poimanja i posebno odbijanje bilo kakvog kritičkog rasuđivanja ili pak propitivanja. Ili pak slijepo slijeđenje i nametanje pravila,normi ili dužnosti. Ili kako je to kod nas kratko definisano „uzimanje zdravo za gotovo“. Jedna od najizrazitijih odlika većine onih koji šire i prenose učenje islama jeste stalno pozivanje i isticanje činjenice kako je islam u potpunosti vjera koja se promoviše razum i izdvaja ga kao poseban dar Božiji. I islam to doista jeste. Na više od šesdeset mjesta u Kur`anu se ističe važnost razuma. „Zašto ne razmislite“, „Za one koji su razumom obdareni“ . Na koncu, razum je u islamu osnovni uvijet svake obligacije i dužnosti kojom je čovjek zadužen od strane Boga dž.š. Pojmovi koji su usko povezani sa razumom ili pak identični su um, intelekt, pamet, od koji bi svaki bio tema za sebe u izlaganju.

Islam jeste vjera razuma, a što se danas nastoji u dobrom dijelu negirati i zamjenuti tezama kako je islam vjera slijepog slijeđenja „zastarjelih“ tradicija, a pritom promovisati druge vjere i idelogije koje se razvijaju prateći nivo svijesti savremenog čovjeka, a time i nivo modernog razumjevanja i poimanja života, te se zameće činjenica kako su upravo ta druga vjerovanja bazirana u potpunosti na postulatima koji se protive razumskom poimanju. Najveći broj prelaznika u islam svjedoče kako je upravo razumski pristup islama svakodnevnom životu doveo ih do spoznaje i odluke da prihvate islam kao svoj svjetonazor. U tom potiskivanju razuma kao najvećeg dara Božijeg datog čovjeku, koji ga je kao takav učinio najodličnijim stvorenjem Božijim, uzdižući ga upravo sa razumom, iznad samih meleka kao stvorenja najbližih i najodanijih Stvoritelju, određeni broj muslimana nastoji svim silama da ograniči razumsko poimanje svoga vjerovanja. Kazano je: „Allah je opskrbio meleke razumom bez strasti, životinje strašću bez razuma, a čovjeku je dao oboje: razum i strast. Pa, kod koga razum nadvlada strast on je bolji od meleka, a kod koga strast nadvlada razum on je gori od životinje.“

Predstavljajući sliku svijeta, a time i vjere u crno-bijelom kontekstu, ili jesi ili nisi, kao posljedica javljaju se ekstremna učenja i tumačenja koja prateći takav trend ili u potpunosti negiraju važnost razuma i umanjuju mu važnost od Boga datu ili pak idu u drugu krajnost i stavljaju razum kao jedini validan parametar.

Razum je upravo osigurao „zlatni period islama“ kroz istoriju i onda kada je razum potisnut na uštrb slijepog slijeđenja tradicije zaustavio se taj razvoj kako u vjerskom tako i u svakom drugom životnom pogledu.

Činjenica kako se upravo prve generacije muslimana nisu libile da razum stave kao osnovni kriterijum ovodonjalučkog rada i djelovanja i danas pokazuje njihovu hrabrost i želju za napredovanjem, na što su danas svi muslimani ponosni. Predvodnici i utemiljitelji takvog diskursa mu tezile (racionalisti) se i danas od mnogih odbacuju kao zalutala sekta dokazujući tu tvrdnju pojedinačnim ekstremnim mutezilijskim stavovima.
Ugušujući mu`tezile ustvari se ugušio i razumski i racionalni pristup razumjevanju i življenju vjere u svakodnevnoim životu.

Govoreći o uzrocima muslimanske dekadencije kroz povijest ali i današnjem stanju muslimana globalno, Reis-ul-ulema Husejin ef. Kavazović kaže:„Da bi se mijenjalo stanje potrebno je promijeniti svoj odnos naspram stvarnosti. To je ono na što Kur'an poziva: „Bog neće promijeniti stanje nekog naroda (zajednice) dok on ne bude voljan da promijeni svoj odnos naspram sebe“. Zbog čega bi s muslimanima bilo drugačije? Mi nismo nikakav odabran narod, s povlasticama. Ovdje se želim prisjetiti ranog perioda muslimanskog društva, u kome je vladao princip duhovne i intelektualne slobode. To se vrijeme često naziva zlatnim dobom u razvoju muslimanskog društva. To je vrijeme kada su mu'tezile (racionalisti) dominirali na intelektualnom planu, okrenuti razumu kao mjerilu vrijednosti u dunjalučkim stvarima. Njihova misao stvarala je liberalno, tolerantno okruženje. Ona je stajala između, već tada, suprotstavljenih frakcija (šija, sunija, haridžija i murdžija). Međutim, dogodilo se nešto tragično, a to je da je taj glas razuma bio ugušen upravo od spomenutih frakcija koje su se od tada počele optuživati za iznevjeravanje tradicije i to traje do danas. Ovdje, prije svega, mislim na njihovu metodologiju, kojom su se koristili u postizanju tolerantnog intelektualnog okruženja. Ovo što sada živimo je vrijeme slijepe emocije, koja ne može vidjeti naprijed, a tamo gdje je sve svedeno na emociju sukobi su neminovni.“

Sagledavajući povijest muslimanskog mišljenja njegove uspone i padove jasno je kako je osnovni uslov za ponovno podizanje ideje islama kao aktivnog sudionika i kreatora stvarnosti jeste poredak stvari na prava mjesta koja im pripadaju. Najvažnija od njih jeste vraćanje uloge razuma i razumskog promišljanja u okrilje vjere. Razuma, toga najvećeg Božijeg poklona što čovjeka i čini čovjekom, kao Njegovim zastupnikom na Zemlji.

Pitanje s početka teksta da li je čovjeku potrebna Objava kako bi spoznao istinu je pitanje koje kad se danas samo spekulativno postavi skoro da izaziva anatemu. A to je pitanje koje razmatra Ibn Tufejl u svom kratkom i sjajnom filozofskom djelu „Živi sin Budnoga“ još u dvanaestom stoljeću. I upravo dok su takava i slična pitanja postavljana i o njima se vodile diskusije, iskazivali kritički stavovi slobodno i bez isključivosti islamski svijet i jeste bio u svom „zlatnom periodu“. Zabranom sličnih diskusija unutar vjerskih krugova ili pak javnosti neumoljivo se krenulo prvo ka intelektualnom, a onda i svakom drugom sunovratu.