Tedebbur: Čitanje Kur’ana sa refleksijom
Šta je to tedebbur? Na početku četiri Kur’anska ajeta u kojima se javlja ova riječ:
- „A zašto oni ne razmisle (jetedebberun) o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti. (4:82)
- „Zašto oni o Kur’anu ne razmisle (jeddebberu)? Zar im dolazi nešto što nije dolazilo njihovim precima davnim?“ (23:68)
- „Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili (jeddebberu) i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.“ (38:29)
- „Kako oni ne razmisle (jetedebberun) o Kur’anu, ili su im na srcima katanci?!“ (47:24)
Da bismo pravilno razumijeli Kur’an, sam Bog nam daje instrukcije za to: tedebbur: razmatranje, promišljanje i uključivanje umnog napora. Bog traži da se Njegova Knjiga čita reflektivno te da se razmišlja o njenom sadržaju. Kur’an, koji je spušten u ramazanu, sebe opisuje kao zakonitost, smjernicu, evidentan dokaz i standard za „sve ljude“ (2:185).
Za sve ljude? Zaista tamo „svi ljudi“ mogu pronaći savjete ili informacije koje su im potrebne u životu ili u svrhu istraživanja: teolozi, teoretičari, metafizičari, moralni filozofi, psiholozi, sociolozi, pedagozi, antropolozi, ekolozi, politikolozi, pravnici, ekonomisti, prirodnjaci. .. itd.
Izraz „Tadabbur“ znači jednu stvar rasvijetliti; primjera radi, pod tim se podrazumijeva da on reflektira društvene događaje u vrijeme objave Kur’ana na današnju stvarnost. Ko izvrši ovu refleksiju – ovaj Tadabbur – uspjet će se upoznati s Kur’anom i voljom Božijom. Reflektiranje o Kur’anu od izuzetne je važnosti za razumijevanje Božije poruke u svim vremenima. Bog poziva na refleksiju, razmišljanje i otvaranje, kako uma, tako i srca Njegovoj poruci. Zamrznuto stanje refleksije u muslimanima može se prevladati jedino pružanjem otpora taklidu– slijepom slijeđenju i oslobađanjem od dogmatizacije kontekstualnog teksta. Kur’an kategorički odbacuje oponašanje i zabranjuje slijepo slijeđenje u više ajeta, jer je to prepreka upotrebi razuma, a razum je najveći Božiji dar čovjeku.
Tedebbur potječe od riječi dubr na arapskom, što znači iza, što podrazumijeva: da bi se otkrila bitna poruka ajeta i dokučilo ispravno značenje i istinski smisao u ljudskom životu, potrebno je ispitati pozadinu. To znači: okretanje istinskom smislu ajeta, traženje njegovog mogućeg konačnog cilja i krajnjeg značenja. Pokušaj da se tekst prilagodi razumu, konkretnoj situaciji i potrebama ljudi. Drugim riječima: ne čitati ajet doslovno, već tražiti njegov smisao, njegovo srce, njegovu dušu. Zbog toga se i um i srce pojavljuju u gore spomenutim ajetima (38:29 i 47:24), da bi čitalac i istraživač Kur’ana tokom čitanja imao oboje na umu ne odvajajući jedno od drugog. Tedebbur se koristi za otkrivanje unutarnjeg značenja ajeta iz Kur’ana, što, međutim, zahtijeva upotrebu razuma, te aktiviranje sposobnosti logičkog promišljanja. Čitati Kur’an s tedebburom znači otkriti srž ajeta i povezati ga sa aktuelnim životom i njegovim dinamičnim razvojem. Ako u Kur’anu ne pronađemo ono što je važno za nas danas i ako ne razmislimo o tome šta bi se trebalo regenerirati iz Kur’anske poruke, od Kur’ana ćemo napraviti samo „knjigu recitacije“ ili „knjigu historije“. U tom slučaju, današnji muslimani neće imati ništa novo za reći. Božija poruka bi, međutim, trebala imati svevremenski karakter, koja uz pomoć odgovarajuće interpretacije poziva savremenosti. To znači da da tamo gdje trebamo biti tradicionalni, ne mora značiti da trebamo biti iracionalni.
Za razumijevanje Kur’ana neophodan je, kako tradicionalni, tako i racionalni način razmišljanja. Obje metode su neophodne za razvoj islamske misli, odnosno jedna bez druge ne može trajno da opstoji. Husein Đozo (umro 1982 g.), uspješan graditelj mostova između tradicije i inovacije u egzegezi Kur’ana, kaže: „Mora se reći da u osnovi racionalna metoda ni na koji način ne znači odbacivanje tradicionalne metode tumačenja Kur’ana. Tu se u stvari radi samo o strožoj procjeni tradicije. Bilo bi pogrešno misliti da racionalna metoda odbacuje tradiciju i da je uopće ne koristi. Ona ima konkretan odnos s njom. Racionalna metoda odbacuje tradiciju samo tamo gdje nema vjerodostojnosti koja obavezuje i poziva samo na prihvatanje.“ Ako mi kao muslimani želimo dati islamu pravo glasa ovdje i sada, moramo to učiniti ne odvajajući se od ranijih tumačenja, ali ne i dogmatizirajući ih, već stalno preispitujući svoje razumijevanje islama u svjetlu Kur’ana te ga starim metodama iznova argumentirati a pritom ostati vjeran korijenima.
Čitati Kur’an uz pomoć tedebbura znači, umjesto priklanjanju formalnosti teksta, ići u njegove dubine. To znači razmišljati o historijskim okolnostima objave teksta, analizirati dimenzije i nivoe sadržaja Kur’ana i povezivati ih sa sadašnjošću. Ovo čitanje „uvijek ide u smjeru koji vodi do čovjeka, a ne do samog teksta“ (F.Bollnow). Ovaj intelektualni napor u tumačenju polazi od univerzalne kur’anske poruke i traži odgovore na pitanja: Šta je Bog tim ajetom htio reći? Na ovaj način, ova metoda tumačenja aktualizira tekst i otvara ga horizontu i budućnosti u kojoj se tekst pretvara u globalnu ideju.
U ovom kontekstu, iransko-američki filozof i teolog S. Hossein Nasr (rođ. 1933 g.) kaže: Našu religiju tumačimo i za druge s kojima živimo. Činjenica je da više ne živimo u osamljenim svjetovima te stoga naše tumačenje naše vjere ima danas mnoge posljedice ne samo za nas, za naš tradicionalni religijski univerzum, već i za vjernike drugih vjera. Tu stanuju oni najvažniji razlozi zašto je danas iznimno važno da budemo pažljivi spram posljedica našeg tumačenja i naše hermeneutike i egzegeze naše vjere ili naše vjerske knjige. Te posljedice danas moramo uzimati u obzir mnogo više negoli su to činili, ili bili dužni učiniti, duhovnjaci, teolozi, teozofi i filozofi prethodnih epoha, kad su kulture živjele u svojim prilično izoliranim tradicionalnim univerzumima…. Ukratko, naše današnje tumačenje naše vjere, naša današnja hermeneutika, treba uključiti mnogolike obzire spram drugoga i drugačijega.
Čitati Kur’an uz pomoć tedebbura znači, umjesto priklanjanju formalnosti teksta, ići u njegove dubine. To znači razmišljati o historijskim okolnostima objave teksta, analizirati dimenzije i nivoe sadržaja Kur’ana i povezivati ih sa sadašnjošću. Ovo čitanje „uvijek ide u smjeru koji vodi do čovjeka, a ne do samog teksta“ (F.Bollnow). Ovaj intelektualni napor u tumačenju polazi od univerzalne kur’anske poruke i traži odgovore na pitanja: Šta je Bog tim ajetom htio reći? Na ovaj način, ova metoda tumačenja aktualizira tekst i otvara ga horizontu i budućnosti u kojoj se tekst pretvara u globalnu ideju.
U ovom kontekstu, iransko-američki filozof i teolog S. Hossein Nasr (rođ. 1933 g.) kaže: Našu religiju tumačimo i za druge s kojima živimo. Činjenica je da više ne živimo u osamljenim svjetovima te stoga naše tumačenje naše vjere ima danas mnoge posljedice ne samo za nas, za naš tradicionalni religijski univerzum, već i za vjernike drugih vjera. Tu stanuju oni najvažniji razlozi zašto je danas iznimno važno da budemo pažljivi spram posljedica našeg tumačenja i naše hermeneutike i egzegeze naše vjere ili naše vjerske knjige. Te posljedice danas moramo uzimati u obzir mnogo više negoli su to činili, ili bili dužni učiniti, duhovnjaci, teolozi, teozofi i filozofi prethodnih epoha, kad su kulture živjele u svojim prilično izoliranim tradicionalnim univerzumima…. Ukratko, naše današnje tumačenje naše vjere, naša današnja hermeneutika, treba uključiti mnogolike obzire spram drugoga i drugačijega.
Dr. Benjamin Idriz