Bismila  (Bismillahir-rahmanir-rahim) je pored svjedočenja (šehadeta) kao temeljnog izrijeka u islamu, zasigurno najfrekventniji pojam, kojim se direktno sugerira pripadnost islamu.

Osim što je kur’anski ajet, jednak broju kur’anskih poglavlja, bismila je odrednica, odnosa vjernika prema Bogu ali i prema svijetu oko nas. To je dijelom zbog toga, što i ustaljeni prijevod bismile na bosanskom jeziku glasi: U ime Boga Milostivog Samilosnog. Tako se uglavnom  prevodi u dostupnim prijevodima Kur’ana na bosanskom jeziku. I ne samo na bosanskom, nego na gotovo svim evropskim jezicima, početak bismile se prevodi na taj način. „U ime Boga…“ ili „U ime Allaha…“. Zašto je ovaj prijevod, kao takav upitan i u najmanju ruku podložan preispitivanju?  Svakako da nam nije cilj, niti ambicija, ulaziti u stručnost uvaženih prevoditelja Kur’ana, i drugih vjerskih djela, prije svega, želimo samo podsjetiti, na nekoliko drugačijih razmišljanja o navedenoj temi i ukazati na određene fenomene, kojima svjedočimo danas, a mogu se povezati sa ovakvim ustaljenim prijevodom bismile, kako ga uglavnom poznajemo.

Šejh Mustafa ef. Čolić je u svojim djelima, i kroz svoje tekstove, među prvima upozoravao, kako je prevođenje bismile: „U ime Boga…“ ustvari, utjecaj kršćanstva i kao takav nema mjesto u muslimanskoj praksi, niti literaturi iz više razloga. Koliko je ovo pitanje važno, govori i činjenica da je šejh Čolić, ovome pitanju posvetio i čitavo jedno djelo, pod naslovom: „Sa bismilom, a bez bismile“. „Raditi u ime Boga, navodi šejh Čolić-znači da čovjek ima vlastitu i nezavisnu  energiju, a raditi „s imenom Boga“, znači biti rob, koji nema vlastite snage i energije (la havle ve la kuvvete illa billah)“. Davanju prednosti prijevoda „Sa imenom Boga Milostivog Samilosnog“, saglasni su i mnogi izraziti stručnjaci i arebisti, od kojih je svakako vodeći, Teufik Muftić, koji također u svojeme rječniku, kao prvo značenje sintagme bismillah, navodi „S Božijim imenom“.

U njemačkom jeziku je samo jedan prijevod izuzetak, gdje prevodilac Kur’an, bismilu prevodi: “Mit dem Namen Allah’s“- Sa imenom Allaha, (prijevod Amir Zaidan). Smatramo ovo pitanje vrlo važnim, zbog značaja same bismile, ali i zbog toga jer nas jezik i način izražavanja, kao osobe, bića komunikacije,  formira i umnogome određuje naš individualni pogled na život i svijet (Weltanschauung).

Ekskluzivizam i prisvajanje Boga samo za sebe

Usvajajući tvrdnju, da jedino on, vjernik kao takav, govori, radi i djeluje „u ime Boga“, on vrlo lahko može, da na sebe preuzima potpuno ekskluzivističko poimanje i shvatanje sebe samoga, kao izabranog i jedinog ispravnog i pozvanog da govori, radi i djeluje u Božije ime, dok su istodobno, svi drugi ( koji eventualno isto za sebe tvrde), isključeni iz tog njegovog  ispravnog poimanja. Jer, ne mogu se svi  pozivati da govore, rade i djeluju „u ime Boga“, a da pri tom se njihovo uvjerenje, način, metod, praksa, umnogome međusobno razlikuju. Je li onda riječ o istome Bogu u čije ime se poziva!?

Ta teorija posebno odabranih i izabranih, bilo pojedinaca, grupa ili naroda, nije ništa novo u povijesti religija. Ljudi koji na sebe preuzmaju ekskluzivitet jedino vlastitog, ispravnog djelovanja u ime Boga, u pravilu postaju isključivi i netrpeljivi, vrlo često i nasilni prema drugome i drugačijem, smatrajući sebe jedino prozvanim i pozvanim, izabranim i ispravnim pred Bogom u čije ime sve čine. Takav stav je prisutan i u islamu kod mnogih pojedinaca i grupa. Ovakvome ekstremnom stavu, doprinosi i počesto tumačenje osnovne uloge čovjeka na Zemlji, kao „Božijeg zastupnika“, halife: “A kada Gospodar tvoj reče melecima: Ja ću na Zemlji halifu postaviti“…. (El-Bekare, 30). Iako će većina komentatora upozoravati, da se riječ halifa, ne odnosi na čovjeka, kao Božijeg zastupnika na Zemlji, da čovjek ne može preuzeti ulogu zastupnika, jer je Bog, Živi i Vječni, Sveprisutni i nije Mu potrebno ljudsko zastupništvo, ipak se često susrećemo sa primjerima gdje pojedinci ili grupe na sebe preuzimaju prerogative direktnih Božanskih zastupnika i branitelja.

O ovome pitanju se svakako dade posebno istraživati, no u kontekstu preuzimanja ekskluzivnog prava na sebe, da je jedino jedan pojedinac, grupa ili narod posebno odabran da govori u Božije ime, vrlo lahko će posegnuti i za epitetom, jedinog izabranog Božanskog zastupnika i halife (nasljednika), kako bi sebi priskrbio, izričito pravo na jednu i jedinu Istinu, a druge isključio iz grupe spašenih. Takav put  eksluzivnog Božijeg zastupnika, zasigurno može da čovjeka skrene u potpuno pogrešnom pravcu, samoljublja i posebnosti, a što na kraju može lahko završiti u samoobožavanju i prakticiranju širka. Primjer koji se ponajviše u Kur’anu pominje, kao upozorenje čovjeku, kamo ga takva ekskluzivnost može odvesti, jeste zasigurno primjer Faraona, koji je na koncu, sebe samoga  proglasio božanstvom i mjerom svih stvari. Kur’an kao posljednja Božija riječ, u toj svojoj samoj definiciji, otvoren je prema svim drugim monoteističkim religijama, ne samo abrahamovskim, nego je muslimanska tradicija i prema nekim drugim vjerskim tradicijama (budizam, zoroastizam) pokazala otvorenost i inkluzivnost ne poništavajući ih kao takve.

S ponosom se u muslimanskim krugovima ističe kako su prve kur’anske, objavljene Božije Riječi čovjeku: uči, čitaj, proučavaj, studiraj (iqre), time potvrđujući činjenicu da je nauka i trud uložen u nauku, preduslov svakojakog ljudskog uspjeha. U tom kontekstu, muslimani se često prisjećaju takozvanog „zlatnog perioda“ islama, koliko god ta konstrukcija bila neispravna, odnosno zlatnog perioda muslimanskog društva, koje je svoj napredak i razvoj doživjelo, upravo zahvaljujući praktičnoj realizaciji te prve Božije zapovijedi – uči, čitaj, proučavaj.

Ovlašnim pregledom tih povijesnih epoha u kojima su muslimanska društva bila perjanicama i avangardom svekolikog napretka i blagostanja, uočavamo da je taj napredak bio zastupljen na svim naučnim poljima. Vjerske nauke su doživjele svoj procvat, diljem halifata su otvarane škole i univerziteti na kojima se izučavao Kur’an, pisani njegovi komentari, nastajale su napoznatije hadiske zbirke, fikh kao temeljna vjerska nauka je doživio svoj vrhunac u djelovanju desetina različitih pravnih škola i mezheba. Ta raznolikost nije nikada bila razlogom međusobnih trvenja i neprijateljstva pojedinih sljedbenika islama, a što imamo priliku danas svjedočiti.

Nije se stalo samo na razvoju tih striktno vjerskih nauka i izučavanja vjere. Prirodne i društvene nauke su također doživjele ogromni napredak. Matematika, fizika, hemija, medicina, astronomija, logika, filozofija, psihologija, muzika i druge znanosti, bile su predmetima izučavanja u svim dijelovima muslimanskog svijeta. Nije postojala podjela na islamske ili pak neislamske i druge nauke, ovosvjetske ili onosvjetske. Svugdje,  gdje je postojao prostor za izučavanje i nova saznanja, istraživalo se i izučavalo. Vrlo često su i sami intelektualci bili multidisciplinarno obrazovani, te su uporedo izučavajući vjerske nauke, bivali i uspješni filozofi, medicinari, astronomi i slično. Svojim svestranim zanimanjima i interesovanjima, oni su ustvari pokazivali, da su istinski razumjeli i u praksi sprovodili kur’anski imperativ – uči, čitaj.

To navodimo iz razloga jer se da primjetiti kako se ovaj kur’anski imperativ u današnjem vremenu kod mnogih svodi na puko recitiranje Kur’ana. I u našem jeziku, najfrekventniji prijevod termina iqre-uči, u dobroj mjeri,  determinira se samim recitiranjem (učenjem, čitanjem) Kur’ana, njegovim memorisanjem ili pak, učenjem i izučavanjem samo teoloških/obrednih i eshatoloških značenja Svetoga teksta. Na primjeru jednog od najznačajnijih intelektualaca klasičnog, ranog perioda islama, Ibn Sine, na Zapadu poznatog kao Aviccena,  vidljivo je razumijevanje pojma „iqre“ kao nedjeljivo i jedinstveno, teorijsko i praktično iskustvo nauke kao takve.

Kao hafiz Kur’ana i hanefijski pravnik,  Ibn Sina je sastavio preko 450 djela iz različitih naučnih oblasti. Najpoznatija iz  medicine,  gdje je  njegova El-Qanun fi-Tib (Canon Medicinae),  postala svojevrsnim temeljem razvoja svjetske medicine. Razvojem medicine, lijekova, medicinskih pomagala i sl., realizovao se ustvari praktično Božiji imperativ iqre, na polju liječenja ljudi od raznih bolesti. Njegova otkrića i otkrića drugih naučnika u raznim oblastima su bili otjelovljeni Kur’an, koji nije ostao samo na nivou recitiranja, memorisanja i lijepog učenja. Za Ibn Sinu iqre u praksi je njegov savjet hirurzima, u tome vremenu (11. vijek), da je za sprječavanje metastaze raka neophodno ukloniti svako napadnuto tkivo. Nije se zadovoljio stavljanjem ruke na oboljelo mjesto ili organ i recitiranjem Kur’ana predlagao da se otkloni bolest. Kur’anski iskaz: „ Objavljujemo Kur’an koji je lijek …“, razumijevan je na način da je to  podsticaj za traženje lijeka i istraživanja na polju medicine, a nikako samo vanjsko, jezičko i formalno postupanje.

Klasični islamski učenjaci i naučnici se nisu zadovoljavali formom i vanjštinom, nego su prije svega tražili uzroke i analizirali posljedice pojedinih pojava, jer su na taj način razumijevali iqre. Da je u današnjem muslimanskom miljeu forma na prvome mjestu, pokazuju stalne rasprave i trvenja oko potpuno emifernih i nevažnih pitanja, poput vanjskog izgleda, odjeće, je li zabranjeno dotaći Kur’an bez abdesta, smije li ili ne smije žena u vrijeme menstruacije učiti i držati Kur’an uz sebe ili vršiti neke druge obrede i slično. Preferirajući formu nad suštinom dovelo je i dovodi do dubokih podjela u muslimanskom korpusu i ekstremnih ekskluzivističkih i isključivih stajališta.

Drugi kur’anski termin, koji upućuje ljude da istražuju i izučavaju svijet oko sebe „nezare“ , koji se često koristi u formi: „Fel jenzuri-l-insnanu…“, u svome krajnjem značenju obuhvata, dubinsko sagledavanje stvari, uzroka i posljedica: “ Pa zašto čovjek ne ispituje, ne vrši istraživanje…“.  Pojam „nezare“,  ne označava samo divljenje i čuđenje stvorenom svijetu, jezičko slavljenje Boga kao savršenog Tvorca,  nego ispitivanje stvorenog, onako kako su ga razumijevali i shvatali  klasični učenjaci i naučnici. Takav sveobuhvatan pristup nauci, svestrano zanimanje i izučavanje svijeta oko sebe, uzdiglo je muslimanska društva tog vremena na pijedestal svijeta.

Uzimajući Kur’an samo kao podstrek i pokretača za konkretno djelovanje u društvu i životu, a ne kao završno i jedino sredstvo, pri tome očekujući uspjeh i rezultat. Stoga vidimo danas poplavu praznovjerja i krivovjerja, nosanja raznih zapisa i kur’anskih sura sa sobom, kao tobože neki garant uspjeha, bez prethodno uloženog truda da se taj uspjeh i ostvari. Danas je istinsko iqre u prvom redu proučavanje i ulaganje u izučavanje. Na primjeru medicine, iqre danas jeste ulaganje truda u pronalazak  vakcine za pandemiju COVID-19, a nikako recitiranje Kur’ana nad oboljelim, smatrajući kako će to recitiranje izliječiti bolesnog.

Iqre je i razvoj svakolikih drugih naučnih oblasti i instituta u kojima će se razvijati napredne tehnologije, konkurentne u savremenom svijetu, razvijati i proizvoditi iste, a ne biti samo njihov pasivni korisnik i konzument. Biti jedino njihov krajnji korisnik. Naučnici klasičnog muslimanskog perioda, bili su  u prvom redu pronalazači i inovatori, te su svoja saznanja nudili čitavome svijetu. Podjednako i muslimanima i nemuslimanima, vodeći se poslaničkom izrekom, kako su najbolji ljudi oni, koji najviše doprinose čovječanstvu. Iqre i sam Kur’an u cjelini, nisu bili sredstvo i cilj sami za sebe, nego prije svega, inspiracija i podsticaj za ostvarivanje praktične, opće koristi za čovječanstvo.

Da li je čovjeku uopšte potrebna Objava i može li bez nje spoznati Istinu?

Šta je razum? U općeprihvaćenoj i najširoj definiciji razum se označava kao sposobnost shvatanja, logičkog razmišljanja te na tom osnovu pronicljivog rasuđivanja i izvođenja zaključaka. Suprotno razumu je prihvatanje ponuđenih zaključaka bez da se prethodno prođe put razmišljanja, poimanja i posebno odbijanje bilo kakvog kritičkog rasuđivanja ili pak propitivanja. Ili pak slijepo slijeđenje i nametanje pravila,normi ili dužnosti. Ili kako je to kod nas kratko definisano „uzimanje zdravo za gotovo“. Jedna od najizrazitijih odlika većine onih koji šire i prenose učenje islama jeste stalno pozivanje i isticanje činjenice kako je islam u potpunosti vjera koja se promoviše razum i izdvaja ga kao poseban dar Božiji. I islam to doista jeste. Na više od šesdeset mjesta u Kur`anu se ističe važnost razuma. „Zašto ne razmislite“, „Za one koji su razumom obdareni“ . Na koncu, razum je u islamu osnovni uvijet svake obligacije i dužnosti kojom je čovjek zadužen od strane Boga dž.š. Pojmovi koji su usko povezani sa razumom ili pak identični su um, intelekt, pamet, od koji bi svaki bio tema za sebe u izlaganju.

Islam jeste vjera razuma, a što se danas nastoji u dobrom dijelu negirati i zamjenuti tezama kako je islam vjera slijepog slijeđenja „zastarjelih“ tradicija, a pritom promovisati druge vjere i idelogije koje se razvijaju prateći nivo svijesti savremenog čovjeka, a time i nivo modernog razumjevanja i poimanja života, te se zameće činjenica kako su upravo ta druga vjerovanja bazirana u potpunosti na postulatima koji se protive razumskom poimanju. Najveći broj prelaznika u islam svjedoče kako je upravo razumski pristup islama svakodnevnom životu doveo ih do spoznaje i odluke da prihvate islam kao svoj svjetonazor. U tom potiskivanju razuma kao najvećeg dara Božijeg datog čovjeku, koji ga je kao takav učinio najodličnijim stvorenjem Božijim, uzdižući ga upravo sa razumom, iznad samih meleka kao stvorenja najbližih i najodanijih Stvoritelju, određeni broj muslimana nastoji svim silama da ograniči razumsko poimanje svoga vjerovanja. Kazano je: „Allah je opskrbio meleke razumom bez strasti, životinje strašću bez razuma, a čovjeku je dao oboje: razum i strast. Pa, kod koga razum nadvlada strast on je bolji od meleka, a kod koga strast nadvlada razum on je gori od životinje.“

Predstavljajući sliku svijeta, a time i vjere u crno-bijelom kontekstu, ili jesi ili nisi, kao posljedica javljaju se ekstremna učenja i tumačenja koja prateći takav trend ili u potpunosti negiraju važnost razuma i umanjuju mu važnost od Boga datu ili pak idu u drugu krajnost i stavljaju razum kao jedini validan parametar.

Razum je upravo osigurao „zlatni period islama“ kroz istoriju i onda kada je razum potisnut na uštrb slijepog slijeđenja tradicije zaustavio se taj razvoj kako u vjerskom tako i u svakom drugom životnom pogledu.

Činjenica kako se upravo prve generacije muslimana nisu libile da razum stave kao osnovni kriterijum ovodonjalučkog rada i djelovanja i danas pokazuje njihovu hrabrost i želju za napredovanjem, na što su danas svi muslimani ponosni. Predvodnici i utemiljitelji takvog diskursa mu tezile (racionalisti) se i danas od mnogih odbacuju kao zalutala sekta dokazujući tu tvrdnju pojedinačnim ekstremnim mutezilijskim stavovima.
Ugušujući mu`tezile ustvari se ugušio i razumski i racionalni pristup razumjevanju i življenju vjere u svakodnevnoim životu.

Govoreći o uzrocima muslimanske dekadencije kroz povijest ali i današnjem stanju muslimana globalno, Reis-ul-ulema Husejin ef. Kavazović kaže:„Da bi se mijenjalo stanje potrebno je promijeniti svoj odnos naspram stvarnosti. To je ono na što Kur’an poziva: „Bog neće promijeniti stanje nekog naroda (zajednice) dok on ne bude voljan da promijeni svoj odnos naspram sebe“. Zbog čega bi s muslimanima bilo drugačije? Mi nismo nikakav odabran narod, s povlasticama. Ovdje se želim prisjetiti ranog perioda muslimanskog društva, u kome je vladao princip duhovne i intelektualne slobode. To se vrijeme često naziva zlatnim dobom u razvoju muslimanskog društva. To je vrijeme kada su mu’tezile (racionalisti) dominirali na intelektualnom planu, okrenuti razumu kao mjerilu vrijednosti u dunjalučkim stvarima. Njihova misao stvarala je liberalno, tolerantno okruženje. Ona je stajala između, već tada, suprotstavljenih frakcija (šija, sunija, haridžija i murdžija). Međutim, dogodilo se nešto tragično, a to je da je taj glas razuma bio ugušen upravo od spomenutih frakcija koje su se od tada počele optuživati za iznevjeravanje tradicije i to traje do danas. Ovdje, prije svega, mislim na njihovu metodologiju, kojom su se koristili u postizanju tolerantnog intelektualnog okruženja. Ovo što sada živimo je vrijeme slijepe emocije, koja ne može vidjeti naprijed, a tamo gdje je sve svedeno na emociju sukobi su neminovni.“

Sagledavajući povijest muslimanskog mišljenja njegove uspone i padove jasno je kako je osnovni uslov za ponovno podizanje ideje islama kao aktivnog sudionika i kreatora stvarnosti jeste poredak stvari na prava mjesta koja im pripadaju. Najvažnija od njih jeste vraćanje uloge razuma i razumskog promišljanja u okrilje vjere. Razuma, toga najvećeg Božijeg poklona što čovjeka i čini čovjekom, kao Njegovim zastupnikom na Zemlji.

Pitanje s početka teksta da li je čovjeku potrebna Objava kako bi spoznao istinu je pitanje koje kad se danas samo spekulativno postavi skoro da izaziva anatemu. A to je pitanje koje razmatra Ibn Tufejl u svom kratkom i sjajnom filozofskom djelu „Živi sin Budnoga“ još u dvanaestom stoljeću. I upravo dok su takava i slična pitanja postavljana i o njima se vodile diskusije, iskazivali kritički stavovi slobodno i bez isključivosti islamski svijet i jeste bio u svom „zlatnom periodu“. Zabranom sličnih diskusija unutar vjerskih krugova ili pak javnosti neumoljivo se krenulo prvo ka intelektualnom, a onda i svakom drugom sunovratu.