Učiti ili izučavati Kur’an

S ponosom se u muslimanskim krugovima ističe kako su prve kur’anske, objavljene Božije Riječi čovjeku: uči, čitaj, proučavaj, studiraj (iqre), time potvrđujući činjenicu da je nauka i trud uložen u nauku, preduslov svakojakog ljudskog uspjeha. U tom kontekstu, muslimani se često prisjećaju takozvanog „zlatnog perioda“ islama, koliko god ta konstrukcija bila neispravna, odnosno zlatnog perioda muslimanskog društva, koje je svoj napredak i razvoj doživjelo, upravo zahvaljujući praktičnoj realizaciji te prve Božije zapovijedi – uči, čitaj, proučavaj.

Ovlašnim pregledom tih povijesnih epoha u kojima su muslimanska društva bila perjanicama i avangardom svekolikog napretka i blagostanja, uočavamo da je taj napredak bio zastupljen na svim naučnim poljima. Vjerske nauke su doživjele svoj procvat, diljem halifata su otvarane škole i univerziteti na kojima se izučavao Kur’an, pisani njegovi komentari, nastajale su napoznatije hadiske zbirke, fikh kao temeljna vjerska nauka je doživio svoj vrhunac u djelovanju desetina različitih pravnih škola i mezheba. Ta raznolikost nije nikada bila razlogom međusobnih trvenja i neprijateljstva pojedinih sljedbenika islama, a što imamo priliku danas svjedočiti.

Nije se stalo samo na razvoju tih striktno vjerskih nauka i izučavanja vjere. Prirodne i društvene nauke su također doživjele ogromni napredak. Matematika, fizika, hemija, medicina, astronomija, logika, filozofija, psihologija, muzika i druge znanosti, bile su predmetima izučavanja u svim dijelovima muslimanskog svijeta. Nije postojala podjela na islamske ili pak neislamske i druge nauke, ovosvjetske ili onosvjetske. Svugdje,  gdje je postojao prostor za izučavanje i nova saznanja, istraživalo se i izučavalo. Vrlo često su i sami intelektualci bili multidisciplinarno obrazovani, te su uporedo izučavajući vjerske nauke, bivali i uspješni filozofi, medicinari, astronomi i slično. Svojim svestranim zanimanjima i interesovanjima, oni su ustvari pokazivali, da su istinski razumjeli i u praksi sprovodili kur’anski imperativ – uči, čitaj.

To navodimo iz razloga jer se da primjetiti kako se ovaj kur’anski imperativ u današnjem vremenu kod mnogih svodi na puko recitiranje Kur’ana. I u našem jeziku, najfrekventniji prijevod termina iqre-uči, u dobroj mjeri,  determinira se samim recitiranjem (učenjem, čitanjem) Kur’ana, njegovim memorisanjem ili pak, učenjem i izučavanjem samo teoloških/obrednih i eshatoloških značenja Svetoga teksta. Na primjeru jednog od najznačajnijih intelektualaca klasičnog, ranog perioda islama, Ibn Sine, na Zapadu poznatog kao Aviccena,  vidljivo je razumijevanje pojma „iqre“ kao nedjeljivo i jedinstveno, teorijsko i praktično iskustvo nauke kao takve.

Kao hafiz Kur’ana i hanefijski pravnik,  Ibn Sina je sastavio preko 450 djela iz različitih naučnih oblasti. Najpoznatija iz  medicine,  gdje je  njegova El-Qanun fi-Tib (Canon Medicinae),  postala svojevrsnim temeljem razvoja svjetske medicine. Razvojem medicine, lijekova, medicinskih pomagala i sl., realizovao se ustvari praktično Božiji imperativ iqre, na polju liječenja ljudi od raznih bolesti. Njegova otkrića i otkrića drugih naučnika u raznim oblastima su bili otjelovljeni Kur’an, koji nije ostao samo na nivou recitiranja, memorisanja i lijepog učenja. Za Ibn Sinu iqre u praksi je njegov savjet hirurzima, u tome vremenu (11. vijek), da je za sprječavanje metastaze raka neophodno ukloniti svako napadnuto tkivo. Nije se zadovoljio stavljanjem ruke na oboljelo mjesto ili organ i recitiranjem Kur’ana predlagao da se otkloni bolest. Kur’anski iskaz: „ Objavljujemo Kur’an koji je lijek …“, razumijevan je na način da je to  podsticaj za traženje lijeka i istraživanja na polju medicine, a nikako samo vanjsko, jezičko i formalno postupanje.

Klasični islamski učenjaci i naučnici se nisu zadovoljavali formom i vanjštinom, nego su prije svega tražili uzroke i analizirali posljedice pojedinih pojava, jer su na taj način razumijevali iqre. Da je u današnjem muslimanskom miljeu forma na prvome mjestu, pokazuju stalne rasprave i trvenja oko potpuno emifernih i nevažnih pitanja, poput vanjskog izgleda, odjeće, je li zabranjeno dotaći Kur’an bez abdesta, smije li ili ne smije žena u vrijeme menstruacije učiti i držati Kur’an uz sebe ili vršiti neke druge obrede i slično. Preferirajući formu nad suštinom dovelo je i dovodi do dubokih podjela u muslimanskom korpusu i ekstremnih ekskluzivističkih i isključivih stajališta.

Drugi kur’anski termin, koji upućuje ljude da istražuju i izučavaju svijet oko sebe „nezare“ , koji se često koristi u formi: „Fel jenzuri-l-insnanu…“, u svome krajnjem značenju obuhvata, dubinsko sagledavanje stvari, uzroka i posljedica: “ Pa zašto čovjek ne ispituje, ne vrši istraživanje…“.  Pojam „nezare“,  ne označava samo divljenje i čuđenje stvorenom svijetu, jezičko slavljenje Boga kao savršenog Tvorca,  nego ispitivanje stvorenog, onako kako su ga razumijevali i shvatali  klasični učenjaci i naučnici. Takav sveobuhvatan pristup nauci, svestrano zanimanje i izučavanje svijeta oko sebe, uzdiglo je muslimanska društva tog vremena na pijedestal svijeta.

Uzimajući Kur’an samo kao podstrek i pokretača za konkretno djelovanje u društvu i životu, a ne kao završno i jedino sredstvo, pri tome očekujući uspjeh i rezultat. Stoga vidimo danas poplavu praznovjerja i krivovjerja, nosanja raznih zapisa i kur’anskih sura sa sobom, kao tobože neki garant uspjeha, bez prethodno uloženog truda da se taj uspjeh i ostvari. Danas je istinsko iqre u prvom redu proučavanje i ulaganje u izučavanje. Na primjeru medicine, iqre danas jeste ulaganje truda u pronalazak  vakcine za pandemiju COVID-19, a nikako recitiranje Kur’ana nad oboljelim, smatrajući kako će to recitiranje izliječiti bolesnog.

Iqre je i razvoj svakolikih drugih naučnih oblasti i instituta u kojima će se razvijati napredne tehnologije, konkurentne u savremenom svijetu, razvijati i proizvoditi iste, a ne biti samo njihov pasivni korisnik i konzument. Biti jedino njihov krajnji korisnik. Naučnici klasičnog muslimanskog perioda, bili su  u prvom redu pronalazači i inovatori, te su svoja saznanja nudili čitavome svijetu. Podjednako i muslimanima i nemuslimanima, vodeći se poslaničkom izrekom, kako su najbolji ljudi oni, koji najviše doprinose čovječanstvu. Iqre i sam Kur’an u cjelini, nisu bili sredstvo i cilj sami za sebe, nego prije svega, inspiracija i podsticaj za ostvarivanje praktične, opće koristi za čovječanstvo.